Ankete djece pokazale su da su se tokom mjeseci provedenih u karanteni zbog pandemije osjećali manje zabrinuti nego prije. Kad su ih pitali da navedu nešto što im se svidjelo u općem zatvaranju, dječji odgovor je bio – vrijeme s porodicom. Čini se da je produženo druženje pomoglo djeci da shvate koliko su njihovi roditelji zaista brižni za njih, pišu detinjarije.com.
U aprilu i maju 2020. godine, mjesec i dva mjeseca nakon zatvaranja škola, američka neprofitna organizacija Let Let Grow provela je istraživanje među djecom širom SAD-a, uzrasta od 8 do 13 godina, i roditeljima djece te dobi. Istraživanje je pokazalo da su djeca u ovim mjesecima zaključavanja bila manje zabrinuta nego prije pandemije.
Otkrivali su zanimljive stvari, više spavali, komunicirali s prijateljima putem interneta, pomagali kod kuće i stekli novo poštovanje i zahvalnost roditelja za to kako su se dobro snašli. Prema riječima njihovih roditelja, djeca su bila mnogo češće sretna nego tužna.
Razvojni psiholog Peter Gray na web stranici Psychology Today da nije očekivao ovakve rezultate ankete.
– U jednom istraživanju, od djece se tražilo da dovrše rečenicu: “Ono što mi se sviđa u trenutnoj situaciji___”. Prije ove analize očekivao sam da bi najčešći odgovori mogli biti „da imam više vremena za svoje interese“ (zbog slobodnog vremena koje su djeca stekla zatvaranjem škola i otkazivanjem drugih aktivnosti) ili „da imam više vremena za spavanje ”(Zbog onoga zbog čega ne treba ustajati rano), ali pokazalo se da su ova dva odgovora rangirana samo na drugo i treće mjesto. Daleko najčešća kategorija odgovora, koja je obuhvatila 47% djece, bila je „provođenje više vremena s porodicom (s mojom majkom, ocem ili oboje), kaže Peter Gray.
Drugo istraživanje, koje su na oko 1.500 tinejdžera, takođe u proljeće 2020. godine, proveli psiholog Gene Twenji i njene kolege, otkrilo je da su mladi u puno boljem mentalnom stanju tokom pandemije nego prije. Incidencija depresije se smanjila, spavali su više, osjećali su se jačima i izdržljivijima i izjavili su da su se njihove porodice zbližile i da sada jedu češće zajedno nego prije pandemije.
Još iznenađujuće, tinejdžeri su takođe izjavili da su manje usamljeni nego što su bili prije pandemije. To je razumljivo ako se pretpostavi da je smanjena usamljenost posljedica povećane bliskosti u porodici.
Psiholog Peter Gray zaključuje da je ovo važna lekcija pandemije koju bismo trebali pamtiti. Prije pandemije djeca i tinejdžeri bili su toliko zauzeti školom, domaćim zadacima i vannastavnim aktivnostima, a roditelji toliko zauzeti vlastitim poslom i prevozeći svoju djecu iz jedne u drugu aktivnost, da su djeca i roditelji imali malo mogućnosti da se zaista upoznaju drugo.
Bili su toliko zauzeti obavezama i stremili za postignućima, da su imali zaista malo kvalitetnog zajedničkog vremena. Ali kad je hajka prestala, roditelji su svoju djecu počeli gledati drugim očima i većinom im se svidjelo ono što su vidjeli; i djeci se svidjelo što su njihovi roditelji zaista počeli brinuti o njima kao o pojedincima, a ne kao o ocjenama u dnevniku.
Neki odgovori djece bili su dirljivi. Gray je izdvojio jedan koji ga je posebno dirnuo:
– Svi su kod kuće i prvi put nakon dugo vremena sam sretan. U školi me maltretiraju, ovo je puno bolje i svi su sretniji. Moja mama se sada više smiješi, više ne vičemo. Pomogla mi je s mojim projektom protiv insekata i sada mi svi rado pomažu u prepoznavanju vrsta. Otkrila sam da i moja mama zna puno o bubama. U stvari, moja mama je stvarno pametna i drago mi je što se opet zabavljamo. Shvatila sam da sam se samo ljutila na to što sam nervozu izbacila iz škole i istresla ukućane. Nakon što sam rekao mami šta mi se događa u školi, pitala me zašto joj to nisam ranije rekao i da će ona nešto poduzeti. Izvinio sam se, a ona je malo zaplakala i rekla mi koliko me voli, a onda sam i ja zaplakala. Tada je moja mlađa sestra vidjela kako plačemo, a također je i zaplakala, što nas je sve nasmijalo. Sad se osjećam puno bolje!