Važno je da roditelji odlučuju, ali je isto tako važno da odluke roditelja djeci pruže što je moguće bolje uvjete za razvoj. To je zadatak za koji roditelji nisu unaprijed pripremljeni i koji zahtjeva spremnost na zajedničko učenje s djecom sve dok ona ne odrastu. I sama djeca se osjećaju najbolje kada roditelji donose odluke. Međutim za dobrobit i zdravlje djece važan je način na koji se te odluke donose, piše cuvarkuca.hr.
Od velike je važnosti donose li roditelji odluke na diktatorski ili demokratski način, jesu li kruti ili fleksibilni i jesu li njihove odluke logične. Iako i djeca i odrasli najviše vole kada je odluka između njih što je moguće više usaglašena, taj proces obostranog učenja neminovno vodi do sukoba i frustracija. Drugačije i ne može biti i to ne znači da roditelji loše obavljaju svoj zadatak. I djeca i roditelji u sukobima uče, a roditelji su ti koji trebaju preuzeti na sebe odgovornost.
Pogotovo u prvim godinama djetetova života roditeljska moć je potpuna, a ostaje velika i kako djeca rastu. Svakodnevno druženje s djecom za većinu roditelja treba predstavljati priliku za izražavanje ljubavi, brige i odgovornosti, a ne moći. Autoritet ne bi trebalo shvatiti kao nešto što roditeljima pripada samom činjenicom da su postali otac i majka. Današnji roditelji moraju razvijati daleko osobniju vrstu autoriteta ako žele da njihovo vodstvo bude konstruktivno i da uspije.
U tom procesu najvažnije je pitanje postavljanja granica. Dijete koje ne poznaje granice svojih roditelja postaje nesigurno, nezaštićeno, potpuno pasivno ili hiperaktivno i u svim tim okolnostima usamljeno. Međutim, kao što djeca uče o granicama roditelja tako i roditelji uče o dječjim granicama koje uključuju njihove osobne granice, njihove potrebe i njihova prava. Za vrijeme usklađivanja odnosa roditelja i djece ljubav je toliko jaka i ranjiva da obje strane neprestano riskiraju uzajamne povrede granica u procesu učenja, no to je nužan dio obiteljskog života.
Jednako kao što je važno brinuti o djeci, igrati se s njima, šaliti i hihotati, također je važno biti svjestan, ne samo odgovornosti, nego i krivnje. Ne radi se o nejasnom i raspršenom osjećaju krivnje koji je površan i dijete od toga nema koristi. Radi se o tome da preuzmete odgovornost za greške kada ih otkrijete. Tada djetetu treba jasno i jednostavno priznati da ste pogriješili. Time dijete oslobađate krivnje i istovremeno ga učite što znači biti odgovorna osoba.
(STUDOMAT.ba)