Odlazak ljekaru porodične medicine ili pedijatru većini djece nije ugodno iskustvo. No to ne znači da se slika koju imaju o tome ne može promijeniti.
Zašto se djeca uopće boje ljekara? Može li se roditeljski strah prenijeti na dijete? Kako to spriječiti? Kako iskoristiti igračke i slikovnice za ublažavanje straha? Na ta pitanja dao je odgovor doktor Igor Šegović, pedijatar i dječiji gastroenterolog u Županijskoj bolnici Čakovec, koji povremeno radi i u ordinacijama primarne pedijatrije.
Zašto djeca uopće osjećaju strah od posjeta ljekaru?
Kako nam kaže dr. Šegović, strah od posjeta ljekaru je vrlo individualan, a najviše ovisi o roditeljima odnosno tome jesu li pripremili dijete za to, ali i o odgajateljima u vrtiću.
U više sam navrata posjetio dječije vrtiće gdje bismo u druženju s djecom vrtićke dobi “pregledavala” njihove igračke s ciljem suzbijanja straha djece od liječnika.
Jednu od najvažnijih uloga u strahu od posjeta ljekaru ima prvi kontakt djeteta s ljekarom i sestrom. Ako je taj kontakt pun šale, pjesme, igre i lijepih riječi, većina djece i roditelja se opuste i strah nestane. Ako je medicinska sestra ili ljekar ljut ili bez emocija, dijete nas zapamti po lošem i ne voli se vratiti u ordinaciju, ističe.
Dakako, kako sve kreće od kućnog odgoja, roditelji su nezamjenjiva karika u stvaranju straha ili, suprotno, u prihvaćanju odlaska liječniku kao normalne stvari koja može pomoći djetetu.
Uloga roditelja doista je velika. Postoje ljudi koji kažu djetetu da će mu doktor dati injekciju ako ne bude dobro, što je izuzetno loše jer se na taj način dijete boji već od samog početka, misleći da će ga ljekar ili medicinska sestra kazniti. Kada dijete oboli, ono bude zbunjeno.
Koliko je to god moguće, roditelj mora pokušati ostati smiren jer će tako i dijete biti mirnije.
Ne zna što se događa i zašto sada odjednom mora piti puno čaja, mirovati, ne smije se igrati, ne smije ići u vrtić ili školu. Djeca ponekad bolest doživljavaju kao neku vrstu kazne za svoje ponašanje i onda im još odrasli govore da su oboljeli jer su imali bose noge, jer nisu dovoljno jeli voća i povrća. To je zadnje što mu treba, napominje liječnik.
Kako roditelj može pomoći umanjiti strah?
Kako dalje pojašnjava, roditelj u situacijama bolesti mora ostati smiren, koliko je god to moguće, jer će u tom slučaju i dijete biti mirnije.
Znam da je to izuzetno teško, no roditelj mora ostati smiren radi svog djeteta. Na te situacije treba misliti od najranije djetetove dobi i to najviše kroz igru. Djeca uče kroz igru. Danas postoje i igračke u obliku stetoskopa za slušanje srca i pluća gdje djeca upoznaju ono što ih čeka u ordinacijama.
Vjerujem da većina roditelja liječnika i sestru djetetu predstavljaju kao nekoga ko će im pomoći da ih npr. prestane boljeti grlo, da prestanu povraćati i slično. No dijete dođe na sistematski pregled i dobije dvije vakcine i potom mu često bude nejasno kako mu neki striko ili teta žele pomoći, a nanijeli su mu bol. Tu je tada opet važna uloga roditelja koji će djetetu na njemu razumljiv način objasniti da je to za njegovo dobro.
Nikako nije dobro djecu plašiti s zdravstvenim radnicima jer kada dijete jednom doživi strah, vrlo se teško rješava toga, ističe dr. Šegović, dodajući da od početka svoje karijere nastoji postići da se dijete osjeća što opuštenije prilikom pregleda.
Kako kaže, nastoji da dijete uopće nema osjećaj da se nalazi u bolnici te da pregled bude što zabavniji.
Nije cilj da dijete zapamti medicinsku sestru ili mene, nego da zapamti situaciju u kojoj se opet može naći za nekoliko sedmica ili mjeseci. Kad mu tada roditelj kaže da idu ljekaru, to će smatrati normalnim. Vrlo važnu ulogu imaju medicinske sestre pa i spremačice na odjelu koje pri, na primjer, običnom brisanju poda u sobi djeteta mogu uputiti lijepu riječ ili osmijeh roditelju i djetetu.
Nažalost, tokom školovanja zdravstvenog djelatnika premalo je ili uopće nema predmeta u kojima bi trebalo učiti ljude o osnovnom ponašanju. Osmijeh nas ne košta puno, ali ljudima puno znači. Ne možemo se i ne smijemo uvijek izvlačiti na količinu posla, izričt je dr. Šegović.
To je još važnije u vrijeme pandemije u kojoj živimo, a koje sve svjesnija postaju i djeca.
Oni ne znaju što tačno znače pojmovi pandemija i koronavirus, ali su jako dobro prihvatili novu situaciju i shvatilli da moraju prati ruke i čuvati se. Roditelj smanjuje strah od ljekara kod svog djeteta svojom smirenošću, edukacijom djeteta o redovitom pranju ruku i općenito o higijeni. U ovo, kako kažu, novo normalno doba roditelji trebaju više vremena provoditi s djecom, a što manje pred ekranima gdje je svaka druga riječ ‘koronavirus’. Dosta im je što nas gledaju u maskama, ne treba ih još više traumatizirati, napominje.
Mogu li u tome pomoći i slikovnice?
Dodaje i da osim „liječenja“ igračaka te iskustva prvih kontakata s medicinskim osobljem, kako u normalnim okolnostima tako i sada, u suzbijanju straha mogu pomoći i slikovnice, naročito ako dijete pati od neke bolesti s kojom će morati živjeti do kraja života.
Postoje brojne slikovnice u kojima junaci odlaze ljekaru, a čiji je cilj informirati djecu i odrasle o jednoj bolesti koja je vrlo česta, no o njoj se premalo govori – celijakiji. Često bi slikovnice koje su primarno namijenjene djeci mogle pomoći i odraslima kojima ponekad nedostaje tolerancije i ne pokazuju razumijevanje za različitost, pa tako kada je u pitanju i zdravlje.
U predstavljanju svijeta medicine djeci i suzbijanja straha veliku ulogu mogu imati slikovnice i igračke.
Uz igru, roditeljsku ulogu, ali i empatičnog pedijatra, posjeta ljekarskoj ambulanti ili bolnici može biti mnogo manje traumatičan nego što se čini na prvi pogled.