Foto: Ilustracija

Pišu: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada i Božena Perić, mag. psych

Svaka razvojna faza djetetova odrastanja veže se uz određene strahove koji predstavljaju sastavni i uobičajeni dio djetetova odrastanja, osobito njegova emocionalnog dijela. Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti. Strahovi nastaju suočavanjem djeteta s vanjskim svijetom i izazovima koje donosi odrastanje pa se tako javljaju i najčešće spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Kako se dijete razvija i sazrijeva, broj strahova se smanjuje, a njihov osnovni izvor mijenja. Stoga treba poticati dijete da samostalno savladava razvojne strahove jer svladavanjem strahova jedne razvojne faze djeca postaju sposobna suočiti se s razvojnim strahovima sljedeće razvojne faze.

Strahovi od rođenja do druge godine

Od rođenja do otprilike druge godine života, kod djece je prisutan strah od odvajanja od njemu emocionalno najbližih osoba ili tzv. separacijska anksioznost. Takav strah se najčešće očituje u izraženom plakanju, kada djetetu bliska osoba odlazi iz prostorije u kojoj se i ono nalazi. Ovaj strah je izražen jer dijete u toj dobi još nije sposobno niti kognitivno niti emocionalno shvatiti da privremeni odlazak njemu bliske osobe ne znači da se ta osoba neće vratiti, a kako govor još nije dovoljno razvijen da bi dijete to izrazilo, plač je znak djetetova unutarnjeg stanja. U dobi od dvije godine izražen je strah od nepoznatih osoba, dijelom povezan s oprezom kojeg dijete osjeća prema nepoznatim osobama, odnosno prema ljudima kojima nije privrženo. Osim ovih, u toj dobi mogu biti prisutni i strahovi od bučnih uređaja (usisavač, bušilica i sl.) te od raznih životinja.

Strahovi u trećoj i četvrtoj godini

Kako djeca odrastaju, razvijaju govor te postaju sposobna verbalizirati strahove specifičnih sadržaja poput straha od izmišljenih bića ili maski, snova, mraka, samoće, životinja ili ljudi u uniformama (npr. doktora) koji se javljaju u trećoj i četvrtoj godini. U toj dobi djeca sve više razvijaju svoju maštu kroz gledanje crtića, slikovnica ili reklama kroz koje se upoznaju s dobrim i lošim likovima što može poticati strah od negativnih likova.

Strahovi u petoj i šestoj godini

U petoj, odnosno šestoj godini strahovi postaju realniji jer djeca počinju shvaćati značenje određenih događaja te se kod djece može razviti strah od nesreća, tjelesnih ozljeda, mraka, bolesti (osobito ako je u obitelji prisutna bolest člana obitelji ili ako se dogodila smrt) te strah od nadrealnih bića i pojava – čudovišta, vampira, duhova, vještica i sl. Razlog ovim strahovima je taj što djeca puno maštaju, gledaju razne televizijske sadržaje i slušaju priče zbog čega im je teško razlikovati maštu od stvarnosti.

Medijski sadržaji u velikoj mjeri mogu utjecati na djetetovo viđenje svijeta te treba napomenuti da sve dobne skupine neće isto razumjeti i reagirati na određene nasilne sadržaje u medijima. Zato je izuzetno važno da se roditelji informiraju o razvojnoj dobi svoga djeteta i u skladu s njom biraju sadržaje kojima će dijete biti izloženo putem TV-a, interneta ili knjiga.

Strahovi u školskom uzrastu

Škola za djecu predstavlja prvi veliki razvojni zadatak jer moraju preuzeti odgovornost za vlastiti uspjeh i školske obveze. Strah koji se tada javlja često je vezan za mišljenje drugih osoba o nama i pouzdanje u vlastite sposobnosti (npr. dijete se može bojati da nije dobro naučilo gradivo i da će mu se drugi rugati zbog toga kako odgovori na pitanje). Također, dijete može zabrinjavati hoće li zakasniti u školu, steći prijatelje ili biti dobro prihvaćeno od strane vršnjaka. Katkad se može razviti i tzv. školska fobija koja se očituje u tome da dijete odbija ići u školu ili ne želi ostati ondje bez roditelja koji mu daju sigurnost. Ona može biti izražena i u tjelesnim simptomima kod djeteta (npr. dijete se često žali na glavobolju, trbuhobolju i sl.), a koji prestaju kada dijete ne ide u školu. Također, s djetetovim kognitivnim razvojem i većim razumijevanjem pojmova života i smrti, može se pojaviti i strah od vlastite smrti ili smrti bliskih članova obitelji.

Potiskivanje osjećaja straha

Situacije, objekti, osobe i drugi izvori djetetovih strahova, odraslima ponekad mogu izgledati besmisleno i čudno pa mu katkad, kako bi dijete uvidjelo da se nema čega bojati, nastoje objasniti da nema razloga za strah i izlažu ih objektu straha tempom i načinom koji je djetetu neprihvatljiv (tzv. šok metoda), a nije rijetkost ni to da u toj situaciji izgube strpljenje. Također, određeni stereotipi, poput toga da se dječaci ne boje, da su dječaci ti koji su hrabri, da samo male bebe plaču i sl., odnosno uspoređivanje s drugom djecom mogu utjecati na dijete tako da se osjeća neshvaćeno i posramljeno. Kao posljedica toga dijete može potiskivati osjećaj straha i samo se suočavati sa strahom na neadekvatan način kako ne bi bilo posramljeno od ostalih, odnosno kako bi ispunilo očekivanja odraslih.

S druge strane, postoje odrasli koji, u želji da zaštite dijete i ublaže mu određeni strah, ne dopuštaju djetetu da uopće dođe u situaciju koja mu može izazvati strah, kako bi mu pod svaku cijenu dali osjećaj sigurnosti. Oba opisana načina suočavanja s dječjim strahovima ne rješavaju problem, nisu poželjna niti korisna za dijete jer bez obzira na to čini li nam se djetetov strah stvarnim ili u potpunosti besmislenim, on je za dijete uvijek stvaran, ozbiljan i uznemirujući! Stoga, ako djeci ne dopustimo da osjete strah, neće razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija te neće razviti svoje strategije suočavanja s njima.

Imajte razumijevanja, strpljenja i prihvaćajte svoje dijete

Razvojni strahovi uglavnom ne zahtijevaju stručnu pomoć no, dok su prisutni, zahtijevaju roditeljsku pažnju, razumijevanje, strpljenje i prihvaćanje djeteta. Prije svega, važno je pratiti pojavu djetetovih strahova i polako ga suočavati sa situacijom koje se boji. Važno je dopustiti djetetu suočavanje i istraživanje situacije koja mu izaziva strah na način i u vrijeme koje njemu odgovara. S vremenom će se dijete postupno prilagođavati na situacije ili objekte koji ga plaše, postajati hrabrije i samopouzdanije što će u konačnici doprinijeti slabljenju osjećaja straha. Pri tome je roditeljsko razumijevanje i podržavanje djetetovog istraživanja zastrašujućih situacija važno kako bi dijete steklo samopouzdanje za suočavanje sa strahom.

Na primjer, roditelji mogu s djetetom gledati filmove ili čitati priče o izvoru straha, a koje imaju pozitivan završetak. Tako će dijete dobiti poruku da se strahovi mogu ublažiti i savladati, osvijestit će da se događaju i drugima, a možda i dobije ideju kako se ono samo može suočiti sa svojim strahom. Ponekad može biti korisno da s djetetom roditelji podijele svoja iskustva iz djetinjstva i načine kako su se oni nosili s njima i tako mu također pokazati da strahove svi osjećamo i da je strah normalan osjećaj. Važno je da roditelji otvoreno razgovaraju s djetetom, dopuste mu da slobodno izrazi svoje osjećaje bilo riječima, bilo crtežom ili kroz igru. Tijekom razgovora roditelji i dijete zajedno mogu razviti ´strategiju´ pristupa izvoru straha – možda će to biti upaljeno svjetlo noću, najdraža plišana igračka koja će ga štiti od strašnog objekta i slično.

Roditeljski zagrljaj i topla riječ uvijek su potrebni i korisni, a svaki mali pomak važno je pohvaliti jer je osjećaj zadovoljstva i ponosa ono što će dijete ohrabrivati da se i dalje uspješno suočava i nosi sa svojim strahom! Razumljivo je da se u takvim situacijama roditelj umori i nije lako uvijek dati podršku i ostati miran, osobito ako nam se strah čini besmislenim. Stoga, ako roditelj u nekom trenu osjeti da ga situacija frustrira ili da se osjeća bespomoćno, bilo bi dobro da potražiti pomoć i podršku za sebe jer će na taj način onda biti na korist djetetu.

Preuzimanje roditeljskih strahova

Kao i u svim drugim aspektima djetetova razvoja, roditeljski stavovi i osjećaji o pojedinim situacijama/objektima utječu na dijete. Važno je da roditelji osvijeste svoje strahove kako oni ne bi ometali njihovo svakodnevno funkcioniranje ili funkcioniranje djeteta. Ako se roditelji boje određene situacije ili pojave (npr. psa), intenzivno će brinuti o tome i to će svjesno ili nesvjesno pokazati pred djetetom (npr. prelazimo cestu čim ga ugledamo). Ako je to njihov stalni obrazac ponašanja, a objašnjenje djetetu zbog čega je to tako izostane, vrlo je vjerojatno da će isti obrazac ponašanja usvojiti i dijete. Razlog tome je što su roditelji djetetovi prvi i najvažniji modeli prema kojima usvajaju određena ponašanja. Odgoj djece je zahtjevan jer vrlo često zahtijeva propitkivanje sebe samoga, vlastitih stavova, razmišljanja, ponašanja pa tako i strahova. Važno je pružiti djetetu osjećaj sigurnosti i mogućnosti rješavanja određenog straha, a ako sami toga nismo svjesni, teže ćemo ispuniti tu zadaću. Što prije roditelji osvijeste svoje strahove i pomognu sebi da se osjećaju sigurnije i opuštenije, pomoći će i djetetu da njihov strah ne “prijeđe” na dijete.

Važno je da roditelji prihvaćaju strahove kao dio odrastanja i prolaznu fazu te nastoje ohrabriti dijete da izrazi svoje osjećaje te da se suočava sa strahom na način i tempom koji njemu odgovara. Postupnim izlaganjem i uz njihovu podršku, strah će se sigurno umanjiti. Ipak, ako roditelji procjenjuju da pružaju puno podrške i razumijevanja djetetu, da su pokušali s gore navedenim smjernicama te da unatoč tome ne napreduju i da strah ometa djetetovo svakodnevno funkcioniranje (npr. dijete noćima ne može spavati zbog čega je iscrpljeno ili odbija odlaske u školu), odnosno ako se roditeljima teško nositi sa situacijom i nisu sigurni što učiniti da se dijete osjeća bolje, poželjno je potražiti stručnu pomoć psihologa u svojoj okolini. Ako roditelji nisu sigurni bi li trebali potražiti pomoć stručnjaka u svojoj okolini.

(Roditelji.hr)