Često smo nijemi i slijepi na diskriminaciju. Posebno neke oblike koji nisu medijski atraktivni. Mladi i sami prolaze diskriminaciju po najrazličitijim osnovama. Stoga, upravo oni treba da pronose argumente protiv diskriminacije i upravo njih treba senzibilizirati da budu osjetljivi i na najblaži oblik obezvređivanja drugih.

Tri su teme o kojima su mladi razgovarali okupljeni oko lijepe riječi i kulture dijaloga u  Banjaluci.

Prva tema je tema o kojoj gotovo da nema javno izgovorenih riječi i odnosi se na dilemu da li je u pitanju diskriminacija ukoliko osiguravajuća društva imaju različite tarife za osiguravanje osoba sa invaliditetom u odnosu na osobe bez invaliditeta? Kroz drugu su propitivali da li je posrijedi diskriminacija ukoliko se muškarcima onemogućava korištenje spreja za samoodbranu. I kroz treću temu se analiziralo da li  žene sa invaliditetom prolaze kroz dvostruku marginalizaciju i diskriminaciju?

Možda se sve tri teme čine dalekim od mladalačkih promišljanja, no svjedočimo vremenu u kojem se mladi suočavaju sa mnogo težim pitanjima od lepršavih, kako kroz teške porodične priče tako i kroz surovu realnost nepravde i neimaštine koja ih okružuje. Neki žive samo s jednim roditeljem koji je invalid i s kojim proživljavaju brojne životne izazove. Neki su direktno suočeni sa diskriminatorskim politikama s obzirom na tjelesno zdravlje i konačno svi su izloženi uličnom nasilju.

Neka od problemskih pitanja na koja su mladi ukazali jesu i da li posvećujemo dovoljno pažnje navedenim  problemima i koliko su ovi problemi prisutni u našem društvu.

Gotovo jednoglasno je zaključeno da se o diskriminaciji zapravo gotovo nikako ne govori osim kada neki pojedinačan slučaj izazove pažnju a čim se stiša bura oko tog problema, nestaje i interes za borbu protiv diskriminacije.

Mladi su mišljenja da u vremenu u kojem je mnogo više netrpeljivosti nego lijepe riječi, debata mora biti prisutna u svim segmentima društva kako bi svi zajedno učili da postoje uvijek barem dvije strane nekog problema i kako se različitost ne bi tretirala kao breme i povod za diskriminaciju nego da bi naučili živjeti sa drugim i drugačijim.

(STUDOMAT.ba)