Foto: Hayatovci

Piše: Ornela Čolić

Ne toliko, koliko je gledanja kako Vam djeca odrastaju na sinkronizaciji ili ekavici. Mislim, kao sve okay, nemam ništa protiv ni jednog ni drugog, jer da ih nema gledala bih kako moja starija kćerka gleda njemačke, japanske, engleske ili čak indijske crtiće na svim mogućih kanalima koji ni ja ne razumijem, a kamoli djeca. Uglavnom, imati omiljene crtiće i serije na jeziku koji moja djeca razumiju je predivno. I edukativno i olakšavajuće, naravno sve u granicama normalnog, i jednostavno prelijepo. Je li, zaista?

Kako je sve učenje, upoznavanje i otkrivanje novih tehnologija, načina komunikacije tako isto se odrastanjem djeteta ili djece otkriva da ono što Vaše dijete gleda se ne ograničava samo sadržajno. Ne morate samo paziti da li će gledajući superjunake početi ‘letjeti’ po kući ili skakati sa kauča pokušavajući napraviti kolut naprijed ili će pokušati na Vama isprobati nove trikove koje je ‘pokupila’ u omiljenim animiranim ili igranim serijama.

Ipak, najbitnija je verbalizacija viđenog. Kako uče brojeve, oblike, biti kreativni ili nove pojmove, stvari i otkrivaju nove životinje, predjele i primjenjuju ih u stvarnom životu, dragi moji to moraju reći prije svega. A, kako je novo uvijek slađe tako i riječi koje ne čuju često u svojoj okolini, a čuju ih često na TV-u (uzmite u obzir da što su manji više vole po nekoliko puta pogledati isti sadržaj) tako dobijaju poriv i da Vas nauče nečemu. I onda, nravno, kreće rat. Točkice, obitelj, dokučiti, sklisko ili gumb, šargarepa, kuhača, prelepo su riječi koje moja kćerka veoma voli i ljepše joj zvuče od verzija u našem jeziku, koji je u ovom slučaju bosanski. Ma, znam, Vama to zvuči tako šaroliko i slatko i što više raznolikosti to bolje. I ne baš. U školi se traži poznavanje maternjeg jezika, a sve ‘upadice’ se koriguju. I sama ta konfuzija je više nego dovoljna da jedna mama, ili tata, postanu neprijatelji broj 1. Jer, ne podržavamo nju već učiteljicu, sistem.

Zašto mi nemamo tako dobar sistem sinhronizacije crtanih, animiranih filmova i serija kao naše komšije ili susjedi? Zašto kad uđem u kino prva stvar koji provjeravam je stavka sinhronizacije i checkiranje je li hravtska ili srbijanska verzija? Ne zato što imam nešto protiv jedne ili druge već je poenta na tome da nema bosanske varijante maternjih nam jezika. Ove varijante nisu hrvatski ili srpski jezik kao maternji jezici u BiH već su sa govornih područja susjednih država ‘dostatno’ se razlikuju od našeg jezika. Djeca su već navikla na te riječi, dijalekte i razlike, ali nije fer da odrastaju na jezicima regiona. Jer, zar nije poenta da ih od malih nogu učimo pripadnosti, patriotizmu i da je jezik ključni aspekt?

Jer, vrlo je tužno kad dijete po prvi put u svojoj 4-toj godini čuje u crtanom filmu imena koja su joj poznata iz vrtića, igrališta i otvorenih usta i pokazujući na TV ima tako iznenađen izraz lica da Vas duša zaboli. To se desilo zahvaljujući prvom, ali i jedinom!, BiH dječijem kanalu na kojem možete čuti crtiće sinhronizovane na naš jezik! Naravno, pomislit ćete da je plaćeni tekst i da ih zato hvalim, ali vjerujte mi nema novca koji može platiti taj rahatluk da ne moram objašnjavati “kako se to kaže na našem jeziku?”. Da, u pitanju su Hayatovci. Od jutarnjeg programa za djecu do velikog dječijeg kanala koji ima nove, aktualne animirane crtane sinhronizovane (čak i pjesme!) na jedan od jezika BiH. I sve je nekako naše. I predivna djeca koja pjevaju i sinhronizuju, i pričaju i ozbiljni, veliki, profesionalni glumci, voditelji i čak poznati pjevači i druge estradne ličnosti koji su shvatili koliko je bitno i izuzetno važno da djeca čuju svoj jezik na TV-u. Nekako je predivno zati da postoji ozbiljna škola za pjevače, glumce, muzičare, plesače koju vode preofesionalci i tu su za ‘male’ genijalne i talentovane ljude. To je jedan od bitnih načina na kojima djeca uče da je njihov jezik jedinstven, lijep i da ih povezuje sa zemljom u kojoj su rođeni. Da postoji pjesmica koju znaju na pamet svi, i koju znam pjevušiti dok radim po kući i onda postanem predmet zezancije vlastitog djeteta koje me pita: Hoćeš da te snimim i pošaljem na Hayatovce da vide kako si ti pametnica naučila pjesmicu? Ma, eto, pošto toga nije bilo kad sam ja bila mala, ne bih vala imala ništa protiv!

Bitno je i da vidi djecu iz svog grada, ili gradova širom zemlje, da su povezani na neki način. Da, nije predivno tamo negdje u drugoj državi, gradu već da vidi i čuje prepoznatljive dijalekte, narječja i uz vrisku prepozna glasove nekih poznatih i slavnih osoba iz BiH kako daju svoj glas životinjama ili djeci. Znam da je potrebno puno truda, rada, zalaganja, investicija da se sve to odradi. Puno volje o novaca, baš kao i za sve. Ali, ako shvatite da je to ozbiljno, čak i ozbiljnije, od bilo kojeg kanala za ‘velike’ i da ta publika izvlači najviše novaca i energije svojim roditeljima eto Vam sigurnog profita uz najplemenitiju misiju na planeti: odgajate i obrazujete nove generacije ljudi i učite ih voljeti sebe i svoje! Nije me, zaista, briga koji su motivi skriveni iza bilo kojeg organozatora bilo kojeg festivala ili eventa koji je namjenjen djeci sve dok je za njih. Tako, i ta jedna užasno bitna i još strašnije zanemarena stavka barem na jednom kanalu, barem na jednom mjestu ima svoju pravu važnost. Većinu tih ljudi ne znam, i ne znam zašto bi ih trebala znati, ali im se izuzetno divim na radu, zalaganju i tome da napokon čujem da je “zakopčano dugme” i da je dan “prelijep za uživanje porodice na pikniku”. Koliko god Vam se činilo trivijalnim ili tako malom stavkom, nije. Ako Vi cijenite i čuvate svoje i drugi će Vas poštovati i cijeniti. Ako zanemarite vlastiti jezik kako mislite bilo koji dio svoje baštine prezentovati ili promovisati?

Zato, i ovaj tekst završava kao zahvala vrijednim ljudima na jedinom BH dječijem kanalu i svemu što rade. Nadam se da će se razviti u tako jaku produkciju da uskoro kad dođemo gledati animirani film u kinu to bude naša, domaća sinhronizacija i da na premijerama imamo poznata lica koja su svoj glas dali crtanim likovima i na taj način pokazati djeci da smo totalno cool i da imamo najcool jezik/jezike i da smo vrlo ponosni na sebe. Barem dok ne odrastu. Ali, to je opet neka sasvim druga priča.

(Ornela Čolić/Školski.ba)