Ko je kriv što zanimanje “nastavnik” više nije poželjno?

Kada je biti nastavnik izgubilo svoj imidž, prestalo biti poželjno zanimanje i ko je kriv za takvo što? Kako vratiti izgubljeni ugled i da li je to uopće moguće?


Foto: Envato
Foto: Envato

Često smo svjedoci dijaloga na temu životni poziv i upis na fakultet. Tako sam nedavno dok sam stajala u jednom dugačkom redu, željela to ili ne, morala čuti sljedeći razgovor, piše Zlata Bosnić za Prometej.ba.

„I šta ti je upisao sin“?

Odgovor koji je uslijedio bio je razočaravajući.

 – Eto, pokušao je sve da se upiše na medicinu, ali bezuspješno. Svašta nešto traže, velika je konkurencija, a isto i na stomatologiji. I već vidimo kako prolazi vrijeme, ne znamo šta dalje i on se upisa za nastavnika.

Ova prva se malo promeškolji u mjestu i tihim glasom reče:

 – A ne znam bogme, al’ eto, hajde šta bilo, neka je živa glava.

Sljedeće čega sam se sjetila, a za šta sam upravo slučajno dobila odgovor jer nikad nisam znala zašto je to tako, bilo je par nastavnika i profesora koje sam doživjela kroz svoje školovanje. Još kao dijete sam se pitala kako je on mogao biti nastavnik. Čitav život u metežu, neredu bez poštovanja od strane učenika kroz generacije.

Nikad ništa nismo naučili, a ocjene su davane usput ili u zbornici. Znači to su „hajde šta bilo“ nastavnici? I baš liče na tako nešto, na njihovom licu još se vide tragovi od upisne frustracije, mada je prošlo skoro pola stoljeća od tog momenta.

Htjeli ili ne priznati, ova porazna činjenica je naša stvarnost.

Profesionalni poziv bi trebao biti glavna ideja vodilja kroz život svakog čovjeka. Međutim, da li zbog toga što svoj poziv biramo dok smo još psihički i kognitivno nezreli ili je do našeg školskog sistema, ali najčešće upišemo nešto što se moralo jer nismo mogli nešto drugo ili zato što je taj poziv bolje plaćen i osigurava lagodan život. Ali najčešće na kraju su rijetki oni koji vole ono što rade.

Jedan od takvih je i poziv nastavnika ili profesora u osnovnim ili srednjim školama (i jedni i drugi završavaju visokoškolske institucije). Kako je častan, human, čist i nadasve jedan od najuglednijih poziva otkako je čovječanstvo nastalo, došao na razinu upisa na „hajde šta bilo“? Kada je biti nastavnik izgubilo svoj imidž, prestalo biti poželjno zanimanje i ko je kriv za takvo što? Kako vratiti izgubljeni ugled i da li je to uopće moguće?

Ko je i šta je nastavnik? Šta doslovce znači taj pojam. Ukratko, a najbitnije i najjasnije, nastavnik je odmah poslije roditelja. U životu svakog čovjeka nastavnik je drugi model ponašanja. Bez posebnih definicija i teorema, za sve ono što danas vidimo oko sebe, pobjede, porazi, ubistva, mučenja, nagrade, kazne, prva mjesta na svjetskim takmičenjima, Nobelove nagrade, hrabrost, kukavičluk, kulturu ili ne… svoj doprinos su dali nastavnici.

Dolazeći svaki dan na svoje radno mjesto, kročivši u učionicu oni ostavljaju neizbrisiv trag u životu mlade osobe. Od pozdrava, osmijeha, pogleda vezuju nas tankom niti čitav život za sebe. Ponekad ni roditelj ne može ono što može nastavnik. Nesumnjivo imaju ogromnu moć da poboljšaju ili pogoršaju stvari u ljudskim životima. Ako je tako, zašto onda nastavnici nisu najbolji od nas? Ako je odgovornost velika jer ostavlja trag do kraja života, zašto ne biramo najbolje? Koga biramo, uostalom?

Studij za nastavnika/profesora u Bosni i Hercegovini se odvija na društveno-humanističkim i prirodno-matematičkim fakultetima. Znanje i sposobnost se dokazuju prosječnim ocjenama iz srednjih škola iz predmeta koji se smatraju najbitnijim za ovaj studij. Rangiranje ide, osim na osnovu ocjena, i na osnovu posebnih kriterija koji olakšavaju upis pojedinca, ali koji nemaju nikakve veze sa kompetencijama koje su prijeko potrebne za budućeg prosvjetnog radnika.

Studente, buduće nastavnike i „krojače ljudskih sudbina“ prije upisa nije niko vidio, nije niko čuo niti se uvjerio da li posjeduju barem najvažniju osobinu za rad sa djecom, a to je ljubav, ne ulazeći tom prilikom uopće u obrazovni dio čiji je telanat, također, iznimno važan. S obzirom da ne postoji prijemni ispit koji bi bio eliminatoran, stiče se dojam da na ovaj način fakultet „skuplja“ što veći broj studenata.

Razlog je jasan, povećati brojčanost i osigurati potrebu za postojanjem fakulteta. Današnja realnost vezana za potrebu fakulteta ukazuje suprotno. Broj nastavnog osoblja konstantno se povećava što rezultira nemogućnošću upošljavanja, a sve ukazuje na to da ovaj studij nije potrebno izučavati za narednih trideset godina.

A posebno nije potrebno umnožavanje diploma i kadra koji studiraju po sistemu „hajde šta bilo“. S obzirom da se društveno-humanistički fakulteti nalaze u mnogim centrima diljem zemlje, diplome se umnožavaju za puta deset. Kako onda da uočimo nastavni kvalitet i da ga smatramo bitnim?

Kakav je prijemni ispit u zemljama Zapadne Evrope i da li to ima veze sa učeničkom pismenošću kao krajnjim ishodom koji daje pečat kvalitetu obrazovanja nastavnog kadra?

Finska je jedna od zemalja u kojoj se prijemni ispit za nastavnika sastoji od pisanog prijavnog paketa: demonstracija vještina i sposobnosti, provjeravanje znanja iz pojedinih područja i intervju. Većina koristi dva primarna kriterija za odlučivanje o primanju studenta na studij – akademski potencijal koji se odražava u prethodnom akademskom uspjehu i izjave kandidata ili preporuke koje govore o karakteristikama i orijentaciji pojedinca. Ovaj potencijal svakog kandidata se procjenjuje.

Odabiru se najbolji kandidati i nakon toga ih se podvrgava nizu praktičnih iskustava koji se u najvećoj mjeri odvijaju na pretpostavci da imaju bar malo znanja i vještina u poučavanju (Association for teacher education in Europe 2012). Zbog popularnosti podučavanja i učiteljskog zvanja samo oni najbolji i najpožrtvovniji uspijevaju dobiti taj posao iz snova. Da, dobro ste primijetili. Finci nazivaju nastavnički poziv zanimanjem iz snova. Samo rijetki ga mogu upisati u čiji prilog govori činjenica o prijemnom ispitu koji je iznimno težak i selektivan. Na taj način Finci „čuvaju“ ugled studija i nastavničkog poziva koji je sa ovakvim imidžom na samom vrhu poželjnih fakulteta.

Zašto sam navela Finsku kao primjer dobrog sistema obrazovanja kod „stvaranja“ nastavnog kadra? Zato što su u posljednjim provjerama znanja i kompetencija učenika na kraju obaveznog školovanja finski učenici bili na samom vrhu rangiranih učenika. Naravno, govorimo o već dobro poznatom PISA projektu koji ispituje sposobnost učenika da stečeno znanje i vještine primjenjuje u različitim životnim situacijama.

Tu moramo biti jasni. PISA ne procjenjuje usvojenost informacijama niti stepen ovladanosti školskih programa, nego utvrđuje koliko je znanje koje učenici usvajaju tokom školovanja upotrebno, odnosno koliko će koristiti u svakodnevnim životnim situacijama. Za sve nabrojano potrebno je imati i kvalitetnog nastavnika, a u prilog tome govori i istraživanje koje je obavio McKinsey (2007, prema Palekčić, 2008, prema Ruić, 2012).

On je proučavao nastavni rad u razredima širom svijeta radi pronalaženja odgovora na pitanje u čemu je uspjeh zemalja koje su u istraživanjima PISA i TIMSS postigle najbolje rezultate, odnosno što zemlje Australiju, Belgiju, Finsku, Hong Kong, Japan, Holandiju, Novi Zeland, Ontario, Singapur ili Južnu Koreju čini boljim od SAD-a, Velike Britanije ili Njemačke, a da ne navodimo zemlje Zapadnog Balkana?

Rezultati su pokazali da je kvaliteta nastavnika ključni faktor zbog kojih učenici navedenih zemalja postižu najbolje rezultate na međunarodnim ispitivanjima znanja i kompetencija učenika. U istraživanju se došlo do rezultata koji ukazuju na to da cijeli niz faktora za koje bismo pomislili da su važni kod funkcionisanja školskih sistema nije toliko značajan kako se smatralo prije pojave navedene studije, posebno u obrazovnoj politici, jer većina zemalja je novijim reformama konstantno pokušavala povećati kvalitetu nastavnog procesa.

Neshvatljivo zvuči činjenica da ni količina novca koji se ulaže u obrazovanje (trošak po učeniku) nije uzrokovalo veću svrsishodnost sistema. Strukturalne reforme sa naglaskom na promjene u upravljanju školama (npr. decentralizacija) nisu dale očekivanu uspješnost sistema. Ni više časova nastave pojedinih predmeta nije dovelo do boljih rezultata. Cjelodnevna nastava niti nastava u jednoj smjeni ne doprinosi automatskom poboljšanju rezultata na međunarodnim ispitivanjima znanja učenika. (Ruić, 2012)

Nasuprot tome, kvaliteta poučavanja pokazala se odlučujućim faktorom uspješnosti obrazovnih sistema zemalja čiji učenici postižu najbolje rezultate na svijetu.

I na kraju, istina je da je teško povući paralelu između školskog sistema razvijenih zemalja sa našim školskim sistemom. Uvijek moramo imati na umu i činjenicu da je Bosna i Hercegovina po mnogočemu neuporediva. Bilo bi krajnje neprofesionalno i nefer ukoliko ne bismo „zažmirili na jedno oko“ i neprihvatili kao otežavajuće okolnosti sve te historijske činjenice koje govore o vijekovnoj borbi za sopstveni opstanak, jer se naša zemlja uvijek nalazila na razmeđu dvaju interesnih sfera i jer je njena pismenost kroz historiju općenito vezana za dugogodišnju latiničnu nepismenost i odgojno-obrazovni konzervativizam.

Međutim, zašto ne spomenuti ono što je važno za budući kvalitet nastavnika i nastave, a trenutno nije dobro. Nije dobro što nemamo selekciju kod upisa na nastavničke fakultete. Na taj način se umanjuje imidž ove profesije čime je ona izgubila ugled koji je jako značajan.

Zar ne bi trebali postojati prijemni ispiti sa obaveznim intervjuom čiji krajnji sud daju znalci iz struke, ali i glumci i umjetnici? Ne treba zaboraviti da je prosvjetni radnik čitav radni vijek na „pozornici“ na kojoj konstantno dokazuje svoju intelektualnu umješnost i vještine.

Pošto tražimo izvrsnosti kod budućeg nastavnika, trebamo je tražiti i kod nastavnika koji obrazuju buduće nastavnike. Oni trebaju bit dokazani u svojoj struci, odnosno vrsni nastavnici sa praktičnim radom u nastavi i postignutim rezultatima. Oni koji se ne drže slijepo teorije, a da je nisu „isprobali“ u praksi. To bi bilo kao da budući hirurg zna samo suhoparno opisati operaciju bez da je ikad probao i da je praktično izvede.

Mogli bismo zaključiti da bi se puno toga dalo popravljati u našem školskom sistemu. Međutim, da li postoji želja i volja za bilo kakvim promjenama ili se „špaga“ zateže dok ne pukne?

Mislim da trenutno nikoga nije briga jer u prilog ovoj trdnji stoji također činjenica da se i stručni ispiti za samostalno osposobljavanje za odgojno-obrazovni rad nastavnika polažu pred komisijama koje su nedovoljno kompetentne, odnosno u čijem sastavu često nije zastupljena osoba sa praktičnim radnim iskustvom za konkretnu profesiju. Dakle, sve do kraja sistem ne teži izvrsnosti nego površnosti, a ne zaboravimo da sve vrijeme govorimo o najbitnijem zanimanju koje oblikuje mladog čovjeka za cijeli život.

Pa ako je tako, sa žalošću konstatujem da nam ne ostaje ništa dugo osim da potvrdimo i dopunimo misao s početka, hajde kako bilo samo neka je živa glava.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!