Vanredna profesorica na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Mirela Omerović inicijator je nekoliko izuzetno važnih lingvističkih projekata. Ipak, za razliku od mnogih drugih, ovi projekti usmjereni su prema jednoj bitnoj, ali dosta zapostavljenoj jezičkoj komponenti – usmenoj komunikaciji.
Kako je rekla za Stav, uočljiva je tendencija pada kvaliteta usmenog izražavanja kod učenika, pa i kod većeg broja studenata, njihove sposobnosti aktivnog slušanja, što je veoma važno za proces učenja i dobru komunikaciju. Kaže da tome doprinosi činjenica da je sve više pismenog testiranja u procesu vrednovanja, da se učenici fokusiraju na vizualne elemente u komunikacijskom procesu, a manje slušaju, razumijevaju i pamte.
Upravo u skladu s ovim trendom, u zadnje vrijeme svjedočimo svojevrsnoj hiperprodukciji pravopisnih priručnika, dok se pažnja gotovo nikako ne posvećuje govorenju i slušanju, koji su također od krucijalne važnosti.
Profesorica Mirela Omerović zajedno sa saradnicima projektima nastoji pomjeriti stvari s mrtve tačke i doprinijeti poboljšanju situacije kada govorimo o usmenom izrazu. U toku je realizacija triju projekata, o kojima smo i razgovarali, ali smo se dotakli i izrade kurikuluma i općenito reforme obrazovnog sistema s obzirom na to da je ova univerzitetska nastavnica bila članica Stručnog tima za predmetni kurikulum Bosanski jezik i književnost/Hrvatski jezik i književnost/Srpski jezik i književnost. Time je u određenoj mjeri dala svoj doprinos unapređenju procesa poučavanja maternjeg jezika i književnosti u našoj nastavnoj zbilji.
Inervju sa profesoricom Mirelom Omerović vam prenosimo u cjelosti.
Zašto je do sada u nastavnom procesu fokus bio uglavnom na pismenom izražavanju, dok se zapostavljao govor kao vrlo bitna jezička komponenta?
– Jezička je djelatnost jedan od najčešćih i najpreciznijih oblika sveukupne komunikacijske prakse, a razvoj jezičko-komunikacijske kompetencije jedan je od osnovnih ciljeva nastave maternjeg jezika. Lingvistička kompetencija kao teorijsko znanje o jeziku stječe se postupno, na temelju struktura i najfrekventnijih uzoraka riječi i rečenica, odnosno poticanjem i usvajanjem konkretnih jezičkih djelatnosti – slušanja, govorenja (usmenog izražavanja), čitanja i pisanja. Djeca jezik uče komunicirajući u konkretnim situacijskim kontekstima. Pri polasku u školu svako dijete već govori maternji jezik, odnosno komunicira s okolinom onoliko koliko to zadovoljava potrebe djeteta u skladu s njegovim umnim razvojem. U tom razvojnom periodu dijete se sporazumijeva usmenim putem, odnosno slušajući govornike u svojoj okolini, razumijevajući sadržaje o kojima se govori, imitirajući odrasle govornike primjenom onoga što čuje.
Pri polasku u školu počinju se realizirati govorne djelatnosti čitanja i pisanja, koje su vezane za pismeni vid izražavanja. Dakle, u institucionalnom procesu poučavanja maternjeg jezika od početka se fokusiramo na razvoj sposobnosti čitanja i pisanja, a pritom manje obraćamo pažnju na prve jezičke djelatnosti – slušanje i govorenje, koje počivaju na usmenoj komunikaciji. Osposobljavanje u razvoju jezičkih djelatnosti čitanja i pisanja obično se smatra jednim od temeljnih ciljeva obrazovanja budući da bez razvijenih vještina čitanja i pisanja ni proces učenja nije moguće ostvariti u skladu sa zahtjevima nastavne prakse. Drugo, tradicionalna lingvistička nauka jezik kao apstraktni sistem znakova i strukturu s određenim pravilima stavljala je ispred govora kao akustičko-auditivnog ostvarenja jezika i dugo je smatrala kako usmeni govor nije bitan predmet njenog interesovanja. Usmenom je izražavanju stoga u tradicionalnoj lingvističkoj nauci posvećivano veoma malo pažnje, što se odrazilo i na lingvodidaktičke postupke u procesu poučavanja maternjeg jezika općenito.
Vi ste u posljednje vrijeme inicijator (ili učesnik) nekoliko projekata koji su vezani upravo za poboljšanje usmenog govora učenika u nastavnom procesu. Ukratko, o kojim je projektima riječ i šta im je krajnji cilj?
– U posljednje vrijeme pokrećemo više projekata koji se tiču unapređenja usmenog izražavanja, kulture komunikacije i kulture dijaloga u našem društvu. Najprije smo prof. dr. Ismail Palić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i ja u okviru Bosanskog filološkog društva u saradnji s Fondacijom “Heinrich Böll” u Sarajevu realizirali projekt pod nazivom “Kultura dijaloga i rod u jezik” s ciljem promoviranja važnosti kulture usmenog i pismenog izražavanja, kulture dijaloga, poboljšanja obrazovne politike u BiH i važnosti fokusiranja na ishode učenja u procesu nastave maternjeg jezika i književnosti. Pored toga, projekt je imao za cilj isticanje važnosti demokratizacije u pitanjima rodnih odnosa u jeziku, konkretnog djelovanja u promoviranju važnosti kritičkog mišljenja u društvu, vrijednosti slobode izražavanja, uvažavanja i poštivanja različitosti u jezičkoj i kulturnoj zajednici.
Drugi projekt koji također realiziramo zajedno usmjeren je upravo na poticanje razvoja usmenog govora i komunikacijske kompetencije učenika. Nosi naziv “Jezičko izražavanje i razvoj komunikacijske kompetencije u nastavnom procesu”, a nosilac projekta jeste Pedagoški fakultet Univerziteta u Sarajevu. Ciljevi projekta prvenstveno su unapređenje obrazovne politike i promoviranje važnosti aktivnog slušanja kao preduvjeta dobre komunikacije, zatim usmenog izražavanja, razvoja retoričkih sposobnosti i verbalne fluentnosti kod učenika.
Treći projekt koji je važan u ovom smislu trenutno pokreće Pedagoški fakultet Univerziteta u Sarajevu kao program cjeloživotnog učenja, a nosi naziv “Govor i jezik u funkciji učenja”. Podrazumijeva edukaciju odgojno-obrazovnih djelatnika za stjecanje dodatnih profesionalnih kompetencija iz područja govorno-jezičkog razvoja djeteta kroz interdisciplinarni pristup – pedagogija, psihologija, metodika razvoja govora i metodika bosanskog jezika i književnosti, logopedija, kultura govora i razvoj komunikacijskih vještina. Ciljevi su poticanje razvoja i unapređenja verbalnih sposobnosti djece i učenika, kognitivnog razvoja djeteta i njegovog osposobljavanja za kvalitetan proces učenja, unapređenje komunikacijskih vještina, razvoja govora i uopće promoviranje važnosti savremene humanističko-razvojne koncepcije odgoja i obrazovanja u funkciji kvalitetnijeg procesa učenja. Voditeljica sam sva tri projekta i aktivni sudionik u realizaciji navedenih tematskih sadržaja.
Iako je nezahvalno generalizirati, možete li kazati kakva je situacija s učenicima (možemo ovdje uzeti u obzir i studente) kada je u pitanju slušanje i govorenje? Kakve su nam prethodno spomenute jezičko-komunikacijske kompetencije?
– U nastavnom procesu općenito sve je više pismenog testiranja kada je riječ o vrednovanju učenika, sve više imamo potrebu nešto zapisati, jer se možda kasnije nećemo sjetiti toga, a zapravo se radi o zanemarivanju aktiviranja procesa pamćenja. Lakše je zapisati, jer pisani trag je trajan, negdje ćemo ga pronaći i prisjetiti se šta smo htjeli uraditi. Takve navike jedan su od uzroka sve lošije kulture usmene komunikacije, a utječu na slabljenje vještina slušanja, razumijevanja poruka i procesa pamćenja.
Koliko se pažnje posvećuje ovom pitanju u susjedstvu, možete uzeti u obzir i čitav svijet ako posjedujete relevantne podatke?
– Možemo reći da je to generalno problem u komunikaciji. Zapravo smo i putem pisanih medija češće fokusirani na pismeni govor, na vizualnu poruku, sve više koristimo pisane poruke na društvenim mrežama, na Viberu i sl. Naročito je to izraženo kod djece i adolescenata, a tome je uveliko doprinijela online nastava i komunikacija na daljinu. No, u našem obrazovnom sistemu još uvijek dominiraju tradicionalni oblici poučavanja, koji doprinose stagnaciji u razvoju usmene komunikacije i razvoja retoričkih sposobnosti učenika.
Prema Vašem mišljenju, zašto je akademska zajednica u proteklom periodu davala prednost izradi pravopisa umjesto priručnika koji bi bili direktno vezani za poboljšanje jezičko-komunikacijskih kompetencija?
– Strukturalizam kao dominantan lingvistički pravac u 20. stoljeću u drugi je plan pomjerio govor koji podrazumijeva emitiranje i percepciju zvučnog vala i sve što je vezano za pojedinca i njegova individualna obilježja. U opisu jezičke strukture pismeni oblik realizacije jezika bio je ispred usmenog govora, pa su i pravopisna pravila dobila značajniju ulogu budući da se odnose na pismeni govor, a predstavljaju pravila kojima se propisuje usvajanje grafijskog sistema jezika i način bilježenja jezičkih jedinica u pisanom obliku. Međutim, standardni jezik počiva na jedinstvenom sistemu normi: gramatičkoj, leksičkoj, pravopisnoj, pravogovornoj i stilističkoj.
Bosanski standardni jezik u savremenom smislu najprije je ustanovio pravopisnu normu, te je možda odatle uočljiva tendencija promoviranja važnosti pravopisnih priručnika. Njihova je uloga neminovna u unapređenju kulture govora u društvu. No, uz pravopisnu, od ključnog su značaja za standardizaciju jednog jezika gramatička i leksička norma, te je priručnike ove vrste potrebno poboljšavati i usklađivati s najnovijim lingvističkim teorijama i spoznajama. Od iznimne je važnosti izrađivati i priručnike koji se tiču pravogovorne i stilističke norme, te one s metodičkim smjernicama u naučnoteorijskom i praktičnom smislu. Na tome je potrebno mnogo više raditi.
Vi ste samostalno pokrenuli i projekt snimanja većeg broj zvučnih zapisa interpretativnog čitanja tekstova. Tačnije, na svom YouTube kanalu objavljujete snimke čitanja književne građe. Zašto ste se odlučili na ovakav pristup i koja je svrha te krajnji cilj ovog Vašeg projekta? Planirate izdavanje digitalne zbirke?
– Budući da već dvadesetak godina realiziram nastavu kulture govora, kulture izražavanja i scenskog izraza na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, smatrala sam da je krajnje vrijeme otpočeti realizaciju projekta koji će na poseban i jedinstven način promovirati važnost usmenog govora u nastavnom procesu i u komunikaciji uopće. Kolegica Aida Oruč, magistrica razredne nastave, i ja započele smo kreiranje zvučnih i videozapisa književnih tekstova koji se najčešće obrađuju u nastavi bosanskog jezika i književnosti, ali i onih za koje smatram da su nepravedno zapostavljeni u nastavnim planovima i programima. Zapravo, snimci izražajnog čitanja mogu biti važan materijal u nastavi usmenog izražavanja s ciljem unapređenja verbalne fluentnosti učenika, razvoja njihovih retoričkih sposobnosti i vještina, kao i važnosti adekvatne primjene govornih vrednota – intonacije, intenziteta, pauze, tempa govora i ostalog u interpretativnom čitanju.
Tako učenici slušanjem zvučnih zapisa usvajaju pravila govorenog jezika i daljom vježbom unapređuju svoje izražajne sposobnosti u usmenoj komunikaciji. Svi dosad snimljeni zapisi (njih 25) dostupni su na YouTube kanalu – Mirela Omerovic i mogu ih koristiti svi oni kojima je čitanje književnih tekstova od posebne važnosti kako u profesionalnoj tako i u privatnoj sferi djelovanja. Planiramo izdati digitalnu zbirku zvučnih i videozapisa, koja će biti kompletirana na posebnom disku i koja će biti važan materijal u procesu poučavanja bosanskog jezika i književnosti, ali i u aktivnostima odgajatelja u predškolskim ustanovama.
Koliko su jezičko-komunikacijske kompetencije bitne u sveopćoj naobrazbi?
– Komunikacijska praksa neophodna je za razvoj cjelovite ličnosti budući da je čovjek socijalno biće koje djeluje u interakciji s drugima. Da bi razvio sve ključne kompetencije, čovjeku je potrebno da komunicira, a jezičke kompetencije od izuzetne su važnosti za razvoj potpune i samosvjesne ličnosti. Visoka razina jezičko-komunikacijske kompetencije potiče kognitivne sposobnosti u procesu stjecanja ključnih kompetencija za samoostvarenje pojedinca i cjeloživotno učenje.
U susjednoj nam Srbiji uskoro počinje PISA testiranje. Kod nas se još uvijek ne govori o ovome. Međutim, nemoguće je ne prisjetiti se decembra 2019. godine i objavljivanja rezultata ove vrste provjere, po kojoj je svaki drugi učenik u BiH funkcionalno nepismen. Gdje vidite uzrok ovog problema? Gdje je “zapelo”?
– PISA istraživanje i TIMSS 2019 pokazali su nisku razinu funkcionalne pismenosti učenika u BiH. Tome definitivno doprinosi još uvijek dominantan tradicionalni pristup poučavanja u odgojno-obrazovnoj praksi, kojem su svojstveni frontalni oblici rada u nastavi, fokusiranost na sadržaje nastavnih predmeta i njihovo puko zapamćivanje. Da bi se u procesu učenja aktivirale više razine mišljenja, potrebno je poticati procese razumijevanja, primjene, analize, vrednovanja i stvaranja kao najviše razine kognitivnih procesa. Pored činjeničnog znanja, važno je razvijati konceptualno, proceduralno i metakognitivno znanje, odnosno poticati procese kritičkog razmišljanja, logičkog zaključivanja, analize, sinteze i kategorizacije.
Tako se potiče razvoj funkcionalne pismenosti, a naročito razvoj i unapređenje izražajnih sposobnosti učenika, usmenog i pismenog snalaženja u svakodnevnim komunikacijskim situacijama. U svemu tome veliki je značaj motivacije koju učenici dobijaju od nastavnika. Ukoliko ona izostaje, proces učenja stagnira i neće biti visoke razine funkcionalne pismenosti. Često se kaže da učenik ne uči od onoga koga ne voli, a učenik osjeti pozitivan ili negativan odnos nastavnika prema ukupnoj nastavnoj praksi. Svaki nastavnik koji s ljubavlju radi svoj posao motivirat će učenike da postižu najbolje rezultate.
Kao što znamo, u toku je proces kurikularne reforme na području Kantona Sarajevo. Jesu li potrebne drastične promjene kurikuluma i generalne reforme obrazovnog sistema? Ako jesu, postoje li barem skice kako to napraviti na najefikasniji i najbezbolniji način?
– Da, u toku je proces kurikularne reforme na području Kantona Sarajevo. Bila sam član Stručnog tima za predmetni kurikulum Bosanski jezik i književnost/Hrvatski jezik i književnost/Srpski jezik i književnost i imala sam priliku dati svoj doprinos unapređenju procesa poučavanja maternjeg jezika i književnosti u našoj nastavnoj zbilji. Taj se predmetni kurikulum temelji na razvoju konkretnih jezičkih djelatnosti: slušanja, govorenja (usmenog izražavanja), čitanja i pisanja, te na nastojanju provođenja funkcionalno-jezičkog pristupa u poučavanju maternjeg jezika, što će zasigurno utjecati na poboljšanje funkcionalne pismenosti učenika. No, ukoliko se svi predmetni kurikulumi ne budu fokusirali na usvajanje viših razina znanja, ne može se značajno poboljšati funkcionalna pismenost učenika.
Kod nas su osnovnoškolska djeca, barem je to bio slučaj proteklih godina, poprilično nezainteresirana za izučavanje jezika i književnosti. Kako im učiniti nastavu iz ove oblasti privlačnijom?
– Nastava jezika i književnosti ima toliki potencijal da se može kreirati na različite načine. Potrebno je uvoditi sadržaje koji su učenicima bliski, životni, očigledni, primjereni njihovoj dobi i interesovanjima i povezivati ih s nastavnim gradivom na jednostavan i njima primjeren način. Nezainteresovani su za jezik i književnost zato što moraju naučiti napamet određena pravila koja ne razumiju i ne vide svrhu njihovog učenja, a često im se takva pravila ne ilustruju reprezentativnim primjerima. Ne čitaju jer im propisujemo lektire koje su prevaziđene, a njima dosadne. Moramo suštinski mijenjati pristup u poučavanju. Učenike je potrebno zainteresirati primjerima koji su životni i očigledni, te ih uključiti u procese aktivnog učenja, vlastitog istraživanja pojedinih tema i davanje osvrta na takve sadržaje. Uz to je veoma važno poticati razvoj i unapređenje prezentacijskih vještina u izlaganju s ciljem poboljšanja komunikacijskih vještina i kulture izražavanja.