Kada roditelji primijete sramežljivost kod svoje djece, znaju se zapitati je li upravo tolika količina sramežljivosti normalna ili je možda povod za brigu, pišu Dječja posla.
Na primjer, je li normalno da se dijete u društvu drži samo za roditelje, ne želi razgovarati ili odgovarati na pitanja, odbija interakciju s drugima te se igra samo iako je tamo više djece njegove dobi koja se igraju u grupama.
Sramežljivost može biti privremena ili uporna, a ova posljednja je razlog za veću brigu. Naime, djeci koja su privremeno sramežljiva treba neko vrijeme da se “zagriju” i opuste te uključe u igru s vršnjacima, nakon čega izvrsno funkcioniraju. Također, neka djeca jednostavno prerastu sramežljivost tijekom osnovne škole.
S druge strane, neka djeca, kako vrijeme prolazi, pokazuju upornu sramežljivost. Također, treba imati na umu da je sramežljivost s djecom više zabrinjavajuća nego ona s odraslima. Naime, nije čudo da djeca znaju biti povučena i sramežljiva pokraj nepoznatih, pa čak i poznatih odraslih osoba, no neobično je kada su djeca stidljiva pokraj djece slične starosti kao i oni sami.
Dakle, ako se djeca slične dobi kao vaše igraju u skupinama, a ono ne bira prići nikome i ostvariti kontakt, možete se početi pitati što je uzrok tolikoj dječjoj sramežljivosti i predstavlja li ona problem.
Igranje i druženje s vršnjacima vrlo su važne stavke u odrastanju djeteta jer kroz njih se stječu vještine važne za normalan razvoj. Na primjer, dijete se uči razumjeti osjećaje drugih ljudi, čekati red prilikom razgovora i igre, pregovarati, shvatiti različita stajališta, uzvratiti prijateljskom gestom na sličnu gestu i drugo.
Djeca koja nasuprot vršnjacima iste dobi iskuse malo socijalne interakcije imaju i manju mogućnost usvojiti ove važne vještine i iskustva. Rezultat može biti nezrelost te slabije socijalne i komunikacijske vještine.
Sramežljivost i stjecanje prijatelja
Logično je da je dijete sramežljivo kada su stranci u pitanju, iako nekoj od njih niti to ne predstavlja problem. No, neka djeca su sramežljiva i pored ljudi koje srećete češće i to može upaliti roditeljsko crveno svijetlo. Posebno je zabrinjavajuće ako su djeca sramežljiva u društvu druge djece koju viđaju svakodnevno, kao na primjer druga djeca iz vrtićke grupe ili razreda. Takva povučenost sugerira da se djeca boje kako će se vršnjaci ponašati prema njima, hoće li im se svidjeti te hoće li biti prihvaćeni.
Oko sramežljivosti se također treba više zabrinuti ako je dijete loše prihvaćeno od strane vršnjaka nego ako je dijete dobro prihvaćeno. Sramežljiva djeca često znaju biti na meti nasilnika, izbačena iz društva, ignorirana od strane vršnjaka, isključena iz zajedničkih aktivnosti te zbog svega toga teže pronalaze prijatelje.
Usto, takva vrsta isključivanja loše utječe na djetetov emotivni razvoj i osjećaj samopouzdanja, pogotovo ako isključenost traje dulje vrijeme.
Iako je sramežljivost jednako učestala pojava kod dječaka i djevojčica, istraživanja pokazuju da stidljivi dječaci teže pronalaze prijatelje od stidljivih djevojčica. Razlog je vjerojatno taj što sramežljivost nije popularna osobina kod dječaka od koji se očekuju da budu “muško”, prodorni i samopouzdani.
Što možete poduzeti
djeca ponekad trebaju pomoć odraslih kako bi zaustavili vršnjačko isključivanje ili podsmjehivanje. Kada roditelji shvate da je njihovo dijete u školi isključeno, ignorirano ili omalovažavano od strane druge djece, vrijeme je da se obavijeste prvo školske službe i psiholog, a potom i druge ustanove.
Kada se u stvari trebate zabrinuti da nešto nije u redu? Kada djetetova sramežljivost počne ometati uobičajenu obiteljsku rutinu i aktivnosti, ako se dijete često žali da je usamljeno ili tužno.
Ako stidljivost sprečava dijete u dolasku na rođendane prijatelja iz škole ili vrtića te sudjelovanje u nekim drugim dječjim aktivnostima, trebali biste razmisliti o posjeti dječjem psihologu, savjetuju stručnjaci.
No, i sami roditelji mogu učiniti puno toga da pomognu djetetu. Na primjer, dogovoriti igranje s drugom djecom ili upisati dijete na neke dodatne aktivnosti. Razgovor je još jedan način pomoći jer tako mogu djetetu prepričati svoj iskustva, razne društvene situacije, ohrabriti ga da priđe nekome i slično.
Ako je dijete posvađano s nekim, roditelji ga također mogu savjetovati kako riješiti problem bez prekida prijateljstva, ali isto tako otvoriti mu vidike da stvori nove veze s drugom djecom.
(Školski.ba)