Sastavili smo kratku hronologiju priča koje će vam zasladiti život (za sada ne uključujući video-igre) i koje sadrže naše omiljene (a često i vrlo magične) torte, kolače i bombone – od jestive kućice u šumi, do začaranih slatkiša sakrivenih u odori našeg omiljenog direktora škole, prenosi mreza-mira.net.
„Ivica i Marica“ (1812)
Ivica i Marica žive sa roditeljima na ivici duboke, mračne germanske šume. Njihovi roditelji odluče da im je jako skupo da ih hrane i zato su smislili plan da sestru i brata odvedu u šumu i tu ih ostave same. Ali, kako su obično siromašne drvosječe živjele u malim kućama, djeca su čula taj zao plan. Zbog toga Ivica smisli kako da pobjegnu uz pomoć staze od mrvica hljeba, ali se nije sjetio da postoje ptice koje će to pojesti. Izgubljena i uplašena djeca naiđu na kuću napravljenu od kolača, ukrašenu slatkišima, sa prozorima od šećera, i urade ono što je bilo sasvim logično: počnu da jedu. Vještica koja živi u kući malo je pretjerala sa reakcijom. Ivicu je zatvorila u kavez kako bi mogla da ga ugoji i pojede, a Maricu je tjerala da čisti kuću od slatkiša. Kada je vještica odlučila da skuha Ivicu, Marica je prevari da zaviri u rernu, a zatim je Marica skroz gurnu unutra i živu je ispeče. Djeca pronađoše tajno skrovište puno dragocjenih dragulja koje je vještica, podrazumjeva se, imala, a zatim se vratiše kući. Njihova majka/maćeha je umrla dok nisu bili tu, a njihov tata (koji, da budemo iskreni, i nije bio za to da ih napuste u šumi) presretan je što su se vratili kući, i to sa velikim bogatstvom.
„Krcko Oraščić i kralj miševa “ (1816)
Kada je mala Mari pomogla svom porodičnom Krcku Oraščiću da pobjedi sedmoglavog kralja miševa, pozajmivši mu mač od bratovog konjanika, nije očekivala da će Krckova pobjeda otvoriti vrata putovanju u magično kraljevstvo. Ovo kraljevstvo lutaka iz čuvene bajke E. T. A. Hofmana sagrađeno je od slatkiša svih vrsta, a jednom ga je čak i napao džin (koji se zvao Droselmejer), koji je pokušao da pojede skoro cijelo kraljevstvo. Stanovnici kraljevstva lutaka sklopili su dogovor, nudeći džinu da pojede veliki dio kraljevsta, ako obeća da se više nikad neće vratiti. Dogovor je upalio i nakon što je Mari uklonila kletvu sa Krcka Oraščića, on se pretvori u zgodnog mladića, koji je pitao Mari da se uda za njega. Ona pristade, a on se nakon godinu dana vratio, kako bi je odveo u kraljevstvo lutaka, gdje su živjeli u dvorcu od marcipana.
„Alisa u zemlji čuda“ (1865)
Alisine prve trenutke u zemlji čuda obeležava hrana koja transforimiše. Prvo, bočica sa napitkom najčudnijeg ukusa (kolač od višanja, puding od vanile, ananas, pečena ćuretina, karamele i vruć tost sa puterom, sve to pomješano zajedno), na kojem je pisalo POPIJ ME. To ju je smanjilo da bi mogla da prođe kroz vrata. Zatim, u sljedećoj prostoriji, našla je tortu na kojoj je pisalo POJEDI ME (lijepo dekorisana ribizlom), zbog koje se nekoliko puta uvećala, kako bi uspjela da dohvati ključ koji joj je bio potreban da nastavi svoje putovanje. Iako nije znala šta će joj ove magične ponude uraditi, ona nije odustala od izazova, misleći u sebi: „Znam da će se zasigurno desiti nešto zanimljivo kada popijem ili pojedem nešto od ovoga.“ Uprkos što je čajanka Ludog Šeširdžije bila arhetip nadrealne priče Luisa Kerola, pravi značaj leži u ovim poslasticama u prvom dijelu i Alisinom povjerenju u nađena uputstva i otvorenosti za nove mogućnosti.
„Lav, vještica i orman“ (1950)
„Isprva, Edmund je pokušao da se sjeti da je nepristojno razgovarati punim ustima, ali je ubrzo zaboravio na to i razmišljao je samo kako će što više ratluka strpati u usta, i što je više jeo, više mu se jelo, i ni u jednom trenutku se nije zapitao zašto je kraljica toliko radoznala.“ Nekada se moramo sjetiti i negativne strane poslastica. Edmund Pevensi prodao je svoju čitavu porodicu i zamalo prokleo Narniju, samo zato što je bio zauzet prejedanjem, te se nije sjetio priče o Ivici i Marici. Vrsta ratluka koju obično nalazite u Americi ili Engleskoj, obično ne ispunjava Edmundove želje, i, da, za to postoji fascinantan historijski razlog. Ali, čoveče, kako je K. S. Luis učinio da ratluk izgleda kao poslastica zbog koje biste sve prokockali.
„Čarli i fabrika čokolade“ (1964)
Ništa ne okupira maštu kao fabrika čokolade Vilija Vonke, puna Umpa Lumpi koje pjevaju, kao i velikih staklenih liftova i poslastica u izobilju. Ono što je ovdje posebno zadivljujuće jeste to što, baš kao i u vještičinoj kući iz Ivice i Marice, slatkiši koje Vonka pravi mogu vas odvesti na zaista mračna mjesta. Avgustus Glup skoro se udavio u Čokoladnoj rijeci, Violet Boregard postala je džinovska borovnica, nakon što je insistirala da proba eksperimentalnu žvaku koja simulira večeru od tri obroka, Veruka Salt bačen je u smeće nakon što su ga radnice vjeverice označile kao „loš lešnik“, a Majk Tivi je smanjen na veličinu akcione figurice, kada je tražio da mu Vonka pokaže svoju tehnologiju koju razvija, kako bi mogao da šalje čokoladu putem televizora. Ideje u Vonkinoj fabrici su zaista bombastične i zadivljujuće, ali je pogrešno uzimati ih zdravo za gotovo. Ono što pokazuje da svi ti slatkiši možda i nisu vrijedni svih tih muka, jeste sam Vonka, pogotovo kad ga je 1971. u filmu glumio Džin Vajlder (naročito za vrijeme one scene na brodu, od koje vam se pomjeri centar za ravnotežu…)
„Hari Poter“ serijal (1998)
Baš je zapanjujuće to što su studenti i nastavnici uopšte istraživali ostale dijelove Hogsmida, kada u „Mednom vojvodi“ imaju sve što im je potrebno: „kremaste komadiće nugata, svjetlucave roze kockice leda od kokosa, debele karamele boje meda“; praskave bombone, crne ljutkaste vragolane, Pljuckove najbolje naduvavajuće žvake, i naravno, table i table čokolade. Pošto sve ovo podiže raspoloženje, kako bi se odbranili od dementora, ko može Harija i ostale da okrivi što su imali zalihe slatkiša? Jedini razlog da se napusti „Medni vojvoda“ jeste odlazak u „Veprovu glavu“, da sve to zaliju toplim Krem-pivom. U svijetu Harija Potera, šećer je skoro kao magija.
(Školski.ba)