Japan, red i higijena: Nemaju kante za smeće, ni đubretare – kako je sve tako čisto

Učenici sjede sa đačkim torbama na klupama, željno iščekujući da pođu kući poslije još jednog dugog dana provedenog u školi.


Oni strpljivo slušaju dok im njihov nastavnik prenosi nekoliko objava o sutrašnjem rasporedu časova.

Potom, kao i svakog dana, dolaze nastavnikove poslednje riječi: „U redu, narode, današnji raspored čišćenja izgleda ovako. Prvi i drugi red čiste učionicu. Treći i četvrti red, hodnik i stepenište. Peti red čisti toalete.“

Čuje se nekoliko povika negodovanja iz petog reda, ali djeca poslušno ustaju, prihvataju se džogera, krpa i kofa iz ostave na dnu učionice i poslušno odlaze do toaleta.

Slične scene odigravaju se u školama širom zemlje.

Čišćenje škole je dio obrazovnog programa u Japanu

Većina posjetilaca koji su prvi put u Japanu zapanjeni su koliko je to čista zemlja.

A onda primjećuju kako nigdje nema kanti za smeće. Niti uličnih čistača. I tako im preostaje samo da se zapitaju: kako Japan ostaje toliko čist?

Laki odgovor je da ga takvim održavaju sami njegovi stanovnici.

Tokom dvanaest godina školskog života, od osnovne do srednje, vrijeme za čišćenje je najnormalniji dio svakodnevnih đačkih obaveza, kaže Maiko Avane, vladina zvaničnica prefekture Hirošima.

Čak i kod kuće, roditelji nas uče da je loše po nas ukoliko ne održavamo stvari i naš prostor čistim.

Uključivanje ovog elementa društvene odgovornosti u školski program pomaže djeci da razviju svijest o vlastitom okruženju i da budu ponosni na njega.

Ko bi želeo da prlja prostorije koje mora sam da ih čisti

Ponekad nisam željela da čistim školu, prisjeća se Čika Hajaši, slobodna prevoditeljka.

Ali sam prihvatila zato što je to bio sastavni dio naše rutine.

Mislim da je obaveza čišćenja škole veoma dobra stvar zato što učimo da je važno da preuzmemo odgovornost za čišćenje stvari i mjesta koje koristimo.

Po dolasku u školu, đaci ostavljaju cipele u ormariće i obuvaju patike.

Na ulasku se obuvaju čiste papuče

Kod kuće, ljudi takođe ostavljaju uličnu obuću na ulazu.

Čak će i majstori koji vam dođu u kuću izuti cipele i tapkati okolo u čarapama.

I kako školska djeca rastu, njihovo shvatanje onoga što čini njihov prostor proširuje se van učionice na njihov komšiluk, grad i zemlju.

Neki primjeri ekstremne japansko čistoće postali su viralni, poput sedmominutnog rituala čišćenja voza Šinkansen koji je postao turistička atrakcija po sebi.

Iako je njihov tim izgubio od Belgije na Mundijalu 2018, navijači iz Japana su počistili stadion nakon utakmice

Čak su i japanski fudbalski navijači savjesni po pitanju čistoće.

Na Svjetskim fudbalskim prvenstvima u Brazilu (2014) i Rusiji (2018), navijači nacionalnog tima oduševili su svijet kad su ostali poslije utakmice da pokupe smeće sa stadiona.

Igrači su takođe ostavili svlačionice u besprekornog stanju.

Trava je zelenija… i čistija

Kakav primjer za sve timove!, tvitovala je generalna koordinatorka FIFA Prisila Džensens.

Mi Japanci smo veoma osjetljivi na svoju reputaciju u tuđim očima, kaže Maiko Avane.

Ne želimo da drugi misle da smo loši ljudi koji nemaju dovoljno obrazovanja ili vaspitanja da počiste za sobom.

Čak i posle Fudži Rok festival, posetioci počiste

Slične stvari se dešavaju i na japanskim muzičkim festivalima.

Na Fudži Rok festivalu, najvećem i najstarijem muzičkom festivalu u Japanu, posjetioci nose sa sobom vlastito smeće dok ne pronađu mjesto gdje će ga odložiti.

Pušači se savjetuju da ponesu portabl pepeljaru i da se „suzdrže od pušenja tamo gde bi dim mogao da smeta drugima“, prema uputstvima na internet stranici festivala.

Koliko je to samo drugačije od festivala Vudstok iz 1969. godine, na kom su izvođači nastupali u beskrajnom moru smeća.

Nakon Vudstoka…

Primjeri društvene odgovornosti postoje u izobilju i u svakodnevnom životu.

Oko osam ujutro, na primjer, kancelarijski radnici i osoblje prodavnica čiste ulice svuda oko radnog mjesta.

Važna je i nevidljiva prljavština

Djeca se dobrovoljno prijavljuju za mjesečno čišćenje zajednice, sakupljanje smeća s ulica blizu njihove škole.

Kvartovi takođe organizuju redovna čišćenja ulica. Nije da ima šta mnogo da se počisti, zato što su ljudi već poneli vlastito smeće kućama.

Nevidljiva prljavština – bacili i bakterije – još su jedan razlog za brigu.

Kad se ljudi prehlade ili dobiju grip, oni nose hirurške maske kako bi izbjegli da zaraze druge.

Ovaj prosti čin brige za druge smanjuje širenje virusa i stoga donosi veliku uštedu kad su u pitanju izgubljeni radni dani i medicinski troškovi.

Vjekovi urednosti

Kako su, dakle, Japanci postali toliko samosvjesni kad je u pitanju urednost?

To svakako nije nešto novo, kao što je otkrio Vilijam Adams kad se ukotvio u Japanu 1600. godine, postavši tako prvi Englez koji je kročio na tlo ove zemlje.

U Adamsovoj biografiji, Samuraj Vilijam, pisac Džajls Milton beleži da je „plemstvo bilo savjesno čisto“ i uživalo u „besprekorno održavanim odvodima i zahodima“, kao i u saunama od mirišljavog drveta u vrijeme kad su ulice Engleske bile „poplavljene izmetom“.

Japanci su „bili zapanjeni“ evropskim zapostavljanjem lične higijene.

Opasnosti po zdravlje

Ova preokupacija dijelom je proistekla iz praktičnih razloga.

U vrelom, vlažnom okruženju kao što je Japan, hrana se brzo kvari, bakterije cvjetaju, a svijet insekata je obilat.

I tako dobra higijena znači dobro zdravlje.

Ali to ide dublje od toga.

Čistoća čini centralni dio budizma, religije koja je stigla iz Kine i Koreje između 6. i 8. vijeka.

Štaviše, u zen verziji budizma, koja je u Japan stigla iz Kine u 12. i 13. vijeku, dnevne obaveze kao što su spremanje i kuhanje smatraju se duhovnim vježbama, koje se ne razlikuju od meditacije.

U zenu, sve aktivnosti svakodnevnog života, uključujući jedenje i spremanje obroka i čišćenje prostora, moraju se smatrati prilikom da se praktikuje budizam, kaže Eriko Kuvagaki iz hrama Šinšođi u Fukujami.

Ispiranje prljavštine, i fizički i duhovno, igra važnu ulogu u svakodnevnom životu.

Zašto onda sve budističke zemlje nisu toliko opsesivno čiste kao Japan?

E, pa dugo prije nego što je stigao budizam, Japan je već imao svoju domaću religiju – šinto (što znači „Put bogova“).

Čistoća se nalazi u središtu filozofije šinta.

Rituali pročišćavanja

Naglasak budizma na čistoći samo je pojačao ono što je Japan već odavno primenjivao.

Ključni koncept u šintu je kegare (nečistoća ili prljavština), suprotnost čistoti.

Primjeri za kegare variraju od smrti i bolesti do bukvalno bilo čega neprijatnog.

Česti rituali pročišćavanja neophodni su da bi se kegare držao na udaljenosti.

Ako pojedinca zadesi kegare, to može da pogodi i društvo u cjelini, objašnjava Noriaki Ikeda pomoćni sveštenik šinta u hramu Kanda u Hirošimi.

I zato je od ključne važnosti održavati čistoću. To vas pročišćava i pomaže vam da izbjegnete nanošenje nesreće društvu. Zbog toga je Japan veoma čista zemlja.

Ova briga razumljiva je u slučaju, na primjer, zaraznih bolesti.

Ali ona funkcioniše i na prozaičnijim nivoima, kao što je sakupljanje smeća za sobom.

Primjera ritualnog pročišćenja ima mnogo u svakodnevnom životu.

Prije ulaska u šinto hram, vjernici ispiraju ruke i usta u kamenom umivaoniku na ulazu.

Mnogi Japanci odvoze nova kola u hram da ih pročisti svještenik, koji koristi štapić nalik pajalici po imenu onusa kojim maše oko kola.

On potom otvara vrata, haubu i gepek da pročisti i unutrašnjost auta. Svještenik takođe pročišćava ljude mašući onusom s jedne na drugu stranu iznad njih.

On će ga upotrebiti čak i da pročisti zemlju na kojoj treba da započnu novi građevinski radovi.

Ako živite u Japanu, uskoro ćete zateći sebe kako počinjete da se prilagođavate tom čistom načinu života.

Lekcije

Prestaje da duvate nos u javnosti, koristite tečne sapune za mušterije u prodavnicama i kancelarijama, i prosto naučite da sortirate smeće iz svog domaćinstva u deset različitih kategorija kako biste pospešili reciklažu.

I, poput Vila Adamsa i njegove namučene posade iz 1600. godine, primjećujete kako vam se polako popravlja kvalitet života.

A onda, kada se vratite u vlastitu domovinu, šokirani ste varvarima koji vam kišu i kašlju pravo u lice. Ili vam upadaju u kuću i gacaju po njoj u prljavim cipelama. Nezamislivo u Japanu.

Ali nada još nije izgubljena. Na kraju krajeva, trebalo je vremena i Pokemonima, sušiju i telefonima sa foto-aparatima da osvoje svijet.

(Školski.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Školski.ba
Školski.ba je informativno-edukativni portal namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini, učiteljima, nastavnicima i roditeljima.