Prenosimo vam iskrenu priču jedne majke koja se uvjerila u to na primjeru svoje djece, koju pišu detinjarije.com.
– Ostavi ih. Kupićemo ih tamo, rekla sam svom mužu, misleći na set kantica i lopatica našeg sina.
Trideset šest sati, dva avionska leta, vožnju trajektom i taksijem kasnije, umorni, ali i uzbuđeni stigli smo na naše ostrvo na sred južnog Pacifika.
Sanjala sam o povratku na ovo mjesto još od kad me je moj muž ovdje zaprosio prije deset godina. Jedva sam čekala da podijelim ljepotu ovog ostrva sa svojim trogodišnjim sinom.
Nismo gubili vrijeme: čim smo ostavili torbe u sobi zaputili smo se pravo na plažu da bismo se bućnuli u okeanu prije nego što odemo u prodavnicu ronilačke opreme da nabavimo potrebne stvari.
Sigurno će imati kantice i lopatice, pomislila sam. Jok.
Otišli smo do suvenirnice. Ništa.
Sljedećeg dana svratili smo do lokalnog marketa. Opet ništa.
Uh. Uprskali smo. Čime će se dijete igrati cijele sedmice? Kako ćemo ga zabaviti? Kakvi to roditelji ne nose igračke na plažu?
Osjećala sam se kao promašaj… Osim što mom sinu nije smetalo.
Odmah je počeo da se igra sa školjkama u pijesku. Koristio je svoju ronilačku masku da iskopa rupe, izgradi pećine, zamkove i tunele. Pronašao je štapove pomoću kojih je iscrtao dinosauruse u pijesku. Skupio je prazne ljuske kokosa, napunio ih pijeskom i vodom i napravio blato. Igrao se sa rakovima samcima i plutajućim lišćem i gledao ribe u vodi.
Nekoliko dana kasnije, pronašli smo set kantica i lopatica. Odlučili smo da ga ne kupimo.
Naš sin se zabavljao, njegova mašta je divljala. Osjećali smo se kao da prisustvujemo razvoju njegove kreativnosti sa svakim danom koji je prolazio.
Prije dvije decenije njemački projekat pod imenom „Vrtić bez igračaka“ htio je da provjeri šta bi se desilo kada bi se djeci oduzele igračke. Igračke iz svih učionica u vrtiću bile su uklonjene na tri mjeseca.
Jedna od vaspitačica, Gisela Marti, rekla je:
– U ova tri mjeseca nudimo djeci prostor i vrijeme da upoznaju jedni druge. Zbog toga što nemaju igračke niti instrukcije vaspitača, djeca moraju sama da smisle način da provedu dan.
Cilj je bilo njegovanje samopouzdanja, maštovitosti, kreativnosti, sposobnosti rješavanja problema i socijalizacije.
Dani su im namjerno bili neisplanirani da bi se izbjegla žurba sa jedne na drugu aktivnost. Umjesto toga, imali su slobodu da rade šta god žele na način na koji oni žele.
Svakog dana pravljen je snimak djece. Prvog dana djeca su bila zbunjena i bilo im je dosadno dok su se besciljno šetali po praznoj učionici.
Ipak, već drugog dana djeca su se igrala sa stolicama i dekicama, praveći skloništa tako što su postavljali dekice preko stolova i učvršćivali konstrukciju uz pomoć patika.
Ubrzo su se rastrčali po sobi, ćaskajući i smijući se uzbuđeno. Do kraja trećeg mjeseca svi su učestvovali u maštovitoj igri, sposobni da se bolje koncentrišu i efikasnije komuniciraju jedni sa drugima.
Faze otkrivanja igračaka: Istraživanje i igra
Keti Silva, profesor psihologije obrazovaja na univerzitetu Oksford, zaključila je, nakon proučavanja preko 3.000 djece između 3 i 5 godina, da:
– Kada djeca imaju veliki broj igračaka, dolazi do odvlačenja pažnje, a kada su djeca ometena, ona ne uče, niti se igraju kako treba.
Njeno istraživanje pokazuje da djeca koja se igraju sa manje igračaka i čiji roditelji provode više vremena čitajući, pjevajući ili igrajući se sa njima nadmašuju djecu imućnijih roditelja.
Doktor Džon Ričer, pedijatrijski psiholog u bolnici Džon Redklif u Oksfordu, objašnjava da kada djeca dobiju novu igračku, ona prolaze kroz dvije faze: istraživanje i igru.
Tokom faze istraživanja dijete se pita:
– Šta radi ova igračka?
Tokom faze igranja dijete se pita:
– Šta mogu da uradim sa ovom igračkom?
Baš tokom faze igranja razvijaju se kreativnost, mašta, inicijativa i prilagodljivost. Kada su suočena sa prevelikim brojem igračaka, djeca provode više vremena istražujući, a manje vremena igrajući se.
Ironično, čini se da, obezbjeđujući djeci manje igračaka, zapravo im obezbjeđujemo više vremena za igru.
Potencijalni uticaj prevelikog broja igračaka
Claire Lerner, psihoterapeut i direktor Roditeljskih resursa od nula do tri godine specijalizovala se za rani razvoj djece. Claire je pokrenula studiju koja se bavi potencijalnim uticajima pretjerane količine igračaka i zaključila je da:
– Djeca postaju preopterećena i previše stimulisana i ne mogu se koncentrisati na jednu stvar dovoljno dugo da nešto nauče. Ne igraju se maštovito.
Klinički psiholog Kristofer Vilard podsjeća nas da ponavljanje ima svrhu – čitanje istih knjiga, pjevanje istih pjesama, igranje istih igara… Ponavljanje učvršćuje učenje i pospješuje kognitivni razvoj. Nakon svega, igra jeste posao djetinjstva.
Sa druge strane, manje igračaka pomaže djeci da koriste i razvijaju svoju maštu, produžuju opseg pažnje i više vrednuju igračke koje imaju. Manji broj igračaka rezultira manjim neredom u kući, što nam daje više vremena da se igramo sa djecom.
Koja vrsta igračaka obezbjeđuje više igre?
Ako naše dijete ima manje igračaka, želimo da budemo sigurni da će te igračke omogućiti što kvalitetniju igru. Kada procjenjujete igračku, zapamtite da je igra u djetetu, a ne u igrački. Ako igračka svijetli ili pravi zvukove i sve što dijete treba da uradi jeste da pritisne dugme, ta igračka ima malu vrijednost igranja. Ova vrsta igračaka obezbjeđuje nalet dopamina i ushićenje djeteta, ali to kratko traje. Sa druge strane, igračke kao što su drveni blokovi, magnetne pločice ili svilene marame ne diktiraju igru djeteta – one imaju veću vrijednost igranja jer dijete koristi svoju maštu.
Još jedan način biranja igračaka jeste određivanje da li su igračke otvorenog ili zatvorenog tipa. Igračke zatvorenog tipa generalno imaju jednu svrhu, dok igračke otvorenog tipa mogu biti korištene na različite načine. Na primjer, raznobojne kocke mogu biti korištene za izgradnju dvorca, mosta ili za brojanje, slaganje i balansiranje. Igračke otvorenog tipa raspaljuju maštu djeteta.
Neke igračke zatvorenog tipa također mogu biti odlične. Primjer za to su slagalice i igračke za sortiranje oblika. Odnos igračaka otvorenog i zatvorenog tipa bi trebalo da bude 75% prema 25%.
Pokušajmo da pojednostavimo zajedno
Velika ironija je to što je modernim roditeljima izgleda teže da imaju manje igračaka u našim kućama nego više. Na manje igračaka, rasterećivanje rasporeda, smanjivanje vremena pred ekranima i generalno uprošćavanje njihovog života ne gleda se blagonaklono u „više je bolje“ društvu. Teško je plivati protiv matice, ali vrijedno je truda.
Treba objasniti djeci zašto ne mogu imati sve što požele. Ako djeci damo sve što žele, onda djeca ne izgrade osjećaj vrijednosti novca i u životu imaju problem ukoliko im se sve želje ne ostvare.
Kada kažemo “NE” novim igračkama, mi zapravo govorimo da novim bitnim životnim lekcijama dajemo našoj djeci priliku da budu sposobni da nauče da zaista vrednuju ono što imaju. A mi ih učimo da ne moraju imati materijalne stvari koje bi im donijele privremenu sreću ili sigurnost.