Bio sam na putu ka trgovini kada sam vidio čovjeka kako sjedi na ogradi mosta. Zastao sam i upitao ga da li je dobro. Po pogledu u njegovim očima sam znao da nije, a ništa nije ni odgovorio. Vidio sam suze kako mu idu iz očiju.

Neko vrijeme sam ga molio i uvjeravo ga da siđe dole i sjedne na stepenice. Na kraju je pristao. Sjedili smo na pločniku na južnoj strani Liffeya i pričali oko 45 minuta. Pričali smo o tome šta mu se dešava, zašto se osjeća tako kako se osjeća…

Nisam ga smio ostaviti samog, ali sam morao ići, pa sam odlučio nazvati hitnu pomoć. Rekao sam mu da mu oni mogu pomoći da se osjeća bolje. Ali on je to odbio.

– Molim te, nemoj ih zvati, dobro sam, samo bih da malo prošetam, bit ću dobro, rekao je.

Rekao sam mu da mi dopusti da nazovem hitnu, i da neću moći mirno spavati znajući da on hoda okolo sam. Nazvao sam ih i odvezen je u Bolnicu St. James. Uzeo sam njegov broj kako bih znao šta se s njim dešava.

Nakon tri mjeseca, poslao mi je poruku da mu je žena trudna, da će dobiti sina, i da će mu ime dati po meni. Možete li vjerovati? Dat će ime svome djetetu po meni!

Čovjek je rekao da je planirao da skoči s mosta, taman kad sam mu prišao.

Rekao je da mu je život spasilo nekoliko mojih riječi, i da mu te riječi odzvanjaju u glavi svakog dana: „Da li ste dobro?“

Nisam razumio kako mu život može spasiti nekoliko riječi, a on mi reče: – Zamislite da vam niko nikad prije nije postavio to pitanje…

(Akos.ba)