Bila jednom stara koza koja je imala sedmoro jaradi. Jednoga se dana spremala u šumu po nešto hrane, te ih sazva sve sedmoro i reče:
– Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka. Dođe li, sve će vas izjesti. Taj se zlikovac često pretvara, no lako ćete ga prepoznati po njegovu oporu glasu i crnim šapama.
– Draga majko – jarčići će na to – bit ćemo mi na oprezu, možeš ići bez brige. Majka zamekeće i mirno se zaputi.
Ne potraje dugo, kad netko pokuca na kućna vrata i vikne:
– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela.
No jarčići po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate:
– Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka. Njen je mio i sitan glas, a tvoj je grub i ružan.
Na to vuk ode i kupi veliki komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći:
– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela.
No vuk je zaboravio i na prozor stavio svoju crnu šapu, a kad djeca to opaziše, viknuše u glas:
-Nećemo otvoriti, naša majka nema takve noge, ti si vuk.
Na to vuk pohita kod pekara i zatraži da mu šapu obmota tijestom, zatim od mlinara zatraži da mu je pospe tijestom. Sad zlikovac ode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:
– Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakomu vam nešto iz šume donijela.
No jarčići stanu vikati:
– Pokaži nam najprije svoju šapu, da znamo, jesi li ti naša mila majčica. Vuk stavi šapu na prozor, pa kad jarčići vidješe, da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori, otvoriše vrata, umjesto majke koze uđe zli vuk.
Jarčići su se uplašili i htjeli su se sakriti. Jedno jare skoči pod sto, drugo u postelju, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod umivaonik, a sedmo u ormarić od zidnog sata. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta. Samo najmlađe, ono u ormariću, ne nađe. Kad se vuk nažderao, ode i leže na travu pod stablo, te zaspa.
Uskoro zatim iz šume se vrati stara koza. Zatekla je kućna vrata širom otvorena: sto, stolice, klupe – sve prevrnuto, od umivaonika ostale još samo krhotine, pokrivači i jastuci razbacani. Stane tražiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogaše naći. Zvaše ih redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Ali kad spomenu najmlađe, javi se sitan glasić:
– Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću.
Ona izvadi jarčića, a on joj ispriča, kako je došao vuk i sve ostale proždro. Majka je plakala za jadnom djecom.
U svojoj velikoj tuzi izašla je iz kuće s najmlađim jarićem. Ispod drveta ugleda vuka kako spava. Primijeti da se u njegovom stomaku nešto miče pa zaključi da su to njena djeca koja su još živa.
Majka napravi rez preko stomaka vuku, a iz njega je poiskakalo svih 6 jarića živih i zdravih. Majka lagano zaši vuku stomak kako ga ne bi probudila i zaputi se sa svojom djecom daleko od njega da se raduju.
Prije nego je sašila vuka majka je na mjesto svojih jarića natrpala kamenje tako da vuk ne može trčati.
Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do potoka da se napije vode. Vuka je kamenje pretezalo tamo ovamo, a kad on dođe do potoka i sage se da pije vode, kamenje ga povuče i on upade u potok koji ga je odnio daleko od jarića i majke koze. Oni su bili zadovoljni, a majka im je održala lekciju kako moraju biti pažljivi, klonuti se nepoznatih i kako uvijek moraju dobro provjeriti šta im se govori.