Povratak u škoske klupe nakon ljetnih praznika, stavlja i učenike i roditelje pred nove izazove. Iako je prošla školska godina većini učenika bila u znaku online nastave, takva nas je situacija sve naučila da se pohađati nastavu može i drugačije nego što smo navikli.
Neki smatraju da ovaj način nastave nije bio dobar za djecu, a neki u tome vide i savladavanje novih vještina, neka su djeca imala pomoć roditelja u savladavanju gradiva, a neka su se naučila samostalnijem radu.
Naravno, sve ovisi o epidemiološkoj situaciji na jesen, ali jedno je neminovno, ponovno treba zagrijati stolicu i učiti.
Kao prvo, mnogi roditelji u želji da djeca postignu što bolji uspjeh u školi, obavljaju većinu školskih zadataka umjesto njih ili su im štaka od početka školovanju na koju se djeca oslanjaju, pišu Roditelji.hr.
Stručnjaci nam govore nešto drugo, da je važnije za dijete naučiti kako učiti nego stremiti da postignu željeni uspjeh koji se obilježava ocjenom. Učenje je individualan proces i uveliko ovisi o kognitivnim i perceptivnim vještinama koje posjeduje dijete.
Stoga, svakom će učeniku odgovarati neki drugačiji način učenja, ovisno o njegovim životnim interesima, karakteru, navikama… što zajedno s još mnogo faktora čini stil učenja svakog pojedinca.
No prije nego dijete krene u sam process učenja, važna je motivacija. Ako nema motivacije, i proces učenja će teže ići na koji god način pokušavali. Pritom je intrinzična motivacija ta kojoj sežemo za uspješno učenje.
Učenje može uključivati razne igre, koje možemo i sami osmisliti, a dok ih dijete ili roditelji osmišljaju, već se može naučiti pola sadržaja. Na primjer, za gradivo iz historije može se napraviti igra alias s pitanjima i odgovorima. Križaljke, memory, kvizovi, stripovi, igre koje uključuju fizičko kretanje, pjesmice s mnemotehnikama.
Postoje djeca koja su isključivo vizualni tipovi pa će im pomagati slaganje mentalnih mapa sa važnim pojmovima, a pritom će se i zabaviti. Neko će prije zapamtiti ako podcrtava sadržaj iz knjige, s neko ako nacrta strip o pročitanom poglavlju.
No u svladavanju procesa učenja veliku odgovornost imaju roditelji, a to je u kojoj će mjeri dopustiti djetetu da samostalno radi i da mu lošije ocjene ne budu ‘smak svijeta’, nego pokazatelj za napredak.
Činjenica je da su današnji roditelji pretjerano fokusirani na školski uspjeh djeteta, previše ulažu vlastitog vremena u učenje s djecom, što nije dobro za njihov budući razvoj.
S jedne strane, razumljivo je da roditelji žele da im djeca budu uspješna, ali pedagozi smatraju da biste, kao roditelj, trebali izbjegavati učenje s djecom ili učenje umjesto djece jer to im neće dati ono što im zaista treba – samostalnu moć postignuća.
Naravno, u nižim razredima, dok se dijete ne uklopi u nove obaveze, preporučuje se djetetu ‘praviti društvo’ tokom učenja, no uvijek s naglaskom na dijete kao voditelja tog učenja. Koliko god roditelj sudjeluje u učenju s djetetom, može to učiniti u mjeri da ojača djetetove vještine učenja te tako učini sebe nepotrebnim na tom polju.
Dakako, ako dijete traži pomoć, pomozite mu, ali ako mu je svakodnevno i stalno potrebna pomoć, znači da nema razvijene vještine učenja te da se upravo na tom dijelu prvo treba raditi dok dijete to ne usvoji. Vještine učenja temelj su cijelog školovanja i nadograđuju se, ovisno o zahtjevnosti stepenica obrazovanja.
Najveća je greška svih roditelja pisanje zadaće umjesto djeteta, zvanje drugih roditelja ili djece da saznaju što je bilo za zadaću, čitanje lektire umjesto djeteta… Na taj način roditelj ne pomaže djetetu jer ne jača djetetove vještine, već mu tim ponašanjem daje do znanja da samo nije sposobno brinuti se o svojim obavezama.