• 20.10.2020.

Postavljanje granica djetetu: Kad postajemo prestrogi, a kad smo preblagi?

Svi smo saglasni da su granice nužno potrebne; ipak, mnogi roditelji muče se s odlučivanjem gdje ih zaista treba postaviti.

 Postavljanje granica djetetu: Kad postajemo prestrogi, a kad smo preblagi?

Svako roditeljsko “ne”, bilo verbalno ili neverbalno, izraz je postavljene granice.

 – Djeca odgojena s dobrim granicama uče da su sama odgovorna za svoj život te da to donosi slobodu da žive život kako god žele, sve dok su spremni preuzeti odgovornost za posljedice svog ponašanja. A za odgovornu odraslu osobu, samo je nebo granica, izjavio je Henry Cloud.

Za većinu roditelja postavljanje granica je svakodnevnica.

  • Ne diraj to.
  • Ne guraj sestru.
  • Ostavi to.
  • To nije tvoje.
  • Ne viči.
  • Ne trči.

Pitanja koja muče mnoge roditelje su: Kada postajemo prestrogi, a kada smo preblagi? Hoće li nam djeca biti pretjerano razmažena? Hoće li nas se bojati?

Stoga smo u ovom članku odlučili progovoriti o najčešćim pitanjima vezanim za postavljanje granica djeci, piše zadovoljna.hr.

1. Vole li djeca granice?

Koliko god vam čudno zvučalo, djeca jako vole i trebaju granice. Kada su mali, vi kao roditelji izvor ste im informacija o vanjskom svijetu koji djeci često zna djelovati zastrašujuće i zbunjujuće. Da bi se ta zbunjenost smanjila te da bi djeca naučila ispravno prihvatati informacije iz vanjskog svijeta, važno je da imaju čvrst set pravila na koja se mogu osloniti. I mi odrasli osjećamo se sigurno kada znamo koja su pravila određene situacije; za djecu je to još važnije.

To što djeca vole i trebaju granice ne znači da im se povremeno neće opirati – sigurno je da hoće i to je dio njihovih razvojnih zadaća. Ipak, držanje do granica pomaže im da osvijeste odgovornost za svoje ponašanje te da se osjete sigurno i zaštićeno.

Ako vam djeca mogu vjerovati da se držite onoga što kažete, onda vam mogu vjerovati i da ćete njih zaštititi kada za tim bude potrebe.

2. Gdje postaviti granice?

Postavljanje granica iscrpljuje većinu roditelja – kada su djeca mala, svaka situacija može djelovati opasno i za većinu stvari imamo potrebu viknuti NE. Ipak, što više govorimo NE, djeca ga manje poštuju; naše NE postaje samo buka u pozadini.

Važno je, prije nego što postavimo granicu djetetu, razmisliti koliko je nama ta granica zaista važna i što bi se dogodilo da ju ne postavimo. Svom djetetu određujemo sve – kad će jesti, što će jesti, šta će obući, kad se može igrati, kad smije ići kod bake, kad će ići u park, kad će ići kući, kad mora nositi jaknu itd. Odgoj jako često može izgledati kao “tamnica”. Zbog toga je važno da popustimo gdje možemo i da umjesto jednostavnog NE pokušamo usmjeriti dijete u neko prihvatljivije ponašanje.

Zamislite sljedeću situaciju.

Vaše petogodišnje dijete želi slagati toranj od staklenih čaša. Vjerujem da je prva reakcija koju imate instantno NE i NE. Zbog čega? Vjerujem da je odgovor na to sigurnost – čaše se mogu razbiti i dijete se može povrijediti.

Postoji li mogućnost da osigurate da se to ne dogodi? Npr. postavite neku spužvu kao podlogu. Vjerovatno se dio vas i dalje boji – je li dijete dovoljno spretno? Postoji li mogućnost da ga poučite kako da bude spretniji i slaže čvršći toranj? Ako vam se ni to ne čini dovoljno sigurno, bi li vam bilo u redu da slaže plastične čaše?

Ovakav proces razmišljanja zahtijeva značajno više vremena i energije nego jednostavno odbacivanje djetetove ideje, ali pomaže i vama da shvatite gdje su tačno vaše granice i zbog čega vam je zapravo važno da ih se držite, a samim time povećava šanse da ćete ih se dosljedno držati.

Nemojte se čuditi ako uz ovakvo analiziranje odbacite većinu granica koje su vam se dosad činile važne. To je u redu. Pet jako važnih pravila koja se poštuju 100 posto vremena mnogo je bolje nego 30 pravila koja nemamo snage konzistentno održavati.

3. Kako formulisati granice?

Granice je važno formulisati što je jasnije i jednostavnije moguće. U vrlo ranoj dobi djeteta granice ćete najviše postavljati fizički – odmičući dijete od stvari koje ne želite da dira, postavljanjem ogradica i slično. Što su djeca starija, granice ćete češće postavljati verbalno. U verbalnom postavljanju granica vrlo je važno biti svjestan činjenice da ono što govorite ne mora nužno značiti isto vama i vašem djetetu.

Kad kažemo djetetu da “bude dobar”, znamo da pod time podrazumijevamo da ne trči, ne viče, ne razbija, ne grize i ne vuče drugu djecu za kosu i to očekujemo od njega. Ipak, dijete nije čulo ništa od tih poruka koje smo mi podrazumijevali i jako će se iznenaditi kad ga kaznimo za takvo ponašanje.

Važno je djetetu objasniti konkretna ponašanja koja su prihvatljiva i koja nisu te provjeriti s njim je li vas čulo i razumjelo. Također, možete im uz to objasniti i posljedice kršenja postavljenih granica kako bi imali cjelovitu sliku o tome što se od njih očekuje i što se može dogoditi.

4. Šta kad se granice prekrše?

Kad govorimo o granicama, nužno moramo razmišljati i o situacijama kad se te granice prijeđu. Djeca će prelaziti granice – ponekad iz inata, a ponekad iz želje da nas testiraju i provjere držimo li se stvarno te granice i što će se dogoditi ako se ona prijeđe. Zbog neizbježnosti takvih situacija važno je unaprijed razmišljati o tom scenariju.

Ako smo dobro postavili granice, njihovo kršenje trebalo bi dovoditi do logičnih i prirodnih posljedica. Da bi poruka bila jasna, važno je da se nakon kršenja granica događaju posljedice, a ne izvana nametnute i nepovezane kazne.

Na primjer, ako ste od djeteta tražili da pospremi sobu prije odlaska u park, a ono to nije napravilo, logična posljedica bila bi neodlazak u park sve dok ne pospremi sobu. Zadavanje neke druge kazne bi moglo djelovati zbunjujuće i nelogično. Također, kad nemamo jasno postavljene posljedice određenog ponašanja, povećava se vjerovatnoća da reagujemo iz bijesa te da napravimo nešto zbog čega ćemo požaliti.