3. Put prema samopouzdanju vodi preko samodiscipline. A nemoguće je samoga sebe na bilo šta natjerati ako ne postoji vrijedan cilj kojem težimo. Problem je kod osoba s niskim samopouzdanjem što ne vjeruju da mogu do cilja, pa se ne trude taj cilj ni odrediti, ni vizualizirati. A vizualiziranje cilja najmoćniji je alat za putovanje prema njemu. Vizualizirati znači vidjeti se već sada ondje kamo želimo stići, osjetiti kako se osjećamo na tom mjestu, osjetiti sreću što smo ondje… Kad smo vizualizirali cilj, kad ga svako jutro imamo pred očima, onda samodiciplina ovisi samo o tome koliki ćemo korak prema željenome cilju danas učiniti. Dijete treba naučiti da danas razmišlja samo o današnjem koraku i da je današnji korak ostvariv, ali ga niko umjesto njega ne može napraviti. I da ako odmah, brzo i najbolje što može napravi današnji korak – ostatak dana može raditi nešto što ga možda više privlači. Princip kojeg se nevjerojatno korisno držati u životu, glasi: Učini prvo ono što moraš, a onda se do mile volje bavi onim što želiš.
4. Put prema samopouzdanju vodi kroz radost: radost zbog koraka kojim smo se danas približili svome cilju, radosti zbog onoga što smo danas naučili, svega onoga po čemu smo danas makar mrvicu bolji nego što smo bili jučer. Vrijednost svoga današnjeg koraka ne mjerimo u odnosu na druge, nego u odnosu na sebe prije i sebe sada. Dijete treba naučiti da je jedina osoba na svijetu koja može pratiti njegov napredak – ono samo. Svako je od nas takmičar s kojim se svaki dan nadmeće i od kojeg je – ako to želi – svaki dan makar mrvičicu bolji.
5. Kao što je potrebno vizualizirati svoj cilj da bismo se mogli disciplinirati u naporima da stignemo do njega, tako se je potrebno okružiti ljudima koji nas nadahnjuju da bismo mogli rasti. Ljudi koji su nam uzori zapravo su slike onoga što se sami trudimo postati – samo što su do toga stigli prije nas i zato od njih trebamo učiti. A da bismo mogli od njih učiti, moramo im prići, tražiti njihovo društvo, razgovarati s njima, slušati ih i gledati, razmišljati o onomu šta čine i kako to čine. Vježbati da budemo kao oni.
Kako, dakle, djeci pomoći da restauriraju svoje slike sebe i izgrade svoje samopouzdanje? Trebamo im ponuditi povratnu informaciju, a ne ocjenu. Trebamo ih naučiti da radosno zarone u svoje pogreške, čeprkaju po njima i vide šta su iz toga naučili. Trebamo ih potaknuti da sanjaju i da hrabro idu prema onome o čemu sanjaju. Da se vesele svakom koraku i da na svakom koraku nešto nauče. I da ne bježe od uspješnijih od sebe, nego da se upravo s njima druže i od njih uče.
Jednostavno je, zar ne? Samo prijeđu tih pet planina.