Osobe s niskim samopouzdanjem muka su sebi i svima oko sebe. Njihov je najveći problem što se zbog niskog samopouzdanja ne usude mijenjati okolnosti koje im smetaju pa se začahure u svojoj usamljenosti i ostaju se vrtjeti u svojim krugovima.

Sabotiraju sami sebe, ne dopuštaju si ostvariti svoje mogućnosti. Poistovjetili su sebe sa svojim neuspjesima i zato su često zarazno nezadovoljni, neraspoloženi… Vjeruju da su žrtve, žive u stresu.. Izbjegavaju probleme, ne sarađuju, boje se i opiru svemu što je novo i nepoznato. Boje se veza i imaju problema u odnosima s drugima: katkad se povlače u sebe, a katkad se agresivno nameću. Ovisni su o tuđim mišljenjima, naporni u zahtijevanju pozornosti, pohvala, nagrada i priznanja čime uglavnom pokušavaju neutralizirati stalne negativne misli o sebi koje ih progone. Utjecaj pozitivnih iskustava je kod njih uvijek samo privremen: sa svakim i najmanjim neuspjehom, njihova slika sebe se ponovno mrvi i samopouzdanje im tone.

Kako odgojiti djecu sa zdravom razinom samopouzdanja? Kako ih naučiti da bezuvjetno prihvate sebe onakvima kakvi jesu, u paketu sa svojim manama i vrlinama, snagama i ograničenjima, da uvijek cijene sebe neovisno o trenutnim uspjesima ili neuspjesima?

Učenje samopouzdanja slično je restauriranju umjetničkih djela: sa slike sebe treba skinuti nataložene naslage loših iskustava i loših poruka, zaliječiti ožiljke i popraviti oštećenja koja su nastala. To nije lekcija, to je proces koji traži vrijeme i suradnju. Velik dio toga procesa svako mora obaviti sam.

1. Možemo započeti, polagano, obraćanjem pozornosti i pozitivnim povratnim informacijama: uvijek komentarisati, hvaliti ili kritikovati djelo, postupak, a nikad osobu. Dijete s niskim samopoštovanjem na taj ćemo način polako navikavati da odvoji sebe od svojih rezultata, da prestane istim mjerilom mjeriti svoju vrijednost i ispravnost/uspješnost onoga što čini.

2. Sljedeći korak mogao bi biti razbijanje straha od greške: svako ima pravo pogriješiti, ali niko nema pravo ne pokušati. Pogreške se ne događaju samo onom ko ništa ne radi. Pogreške su dokaz da smo pokušali, ali da još nismo otkrili kako to nešto treba napraviti. Zato od pogreške nećemo praviti dramu, nećemo iz nje zaključivati da smo nesposobni, nego samo da još nismo otkrili pravi način. Budemo li se toga dosljedno držali, dijete će polako naučiti da treba razmisliti o pogreški ne zato da bi u tome pronalazilo potvrdu svojih manjkavosti i nerviralo se, nego zato da bi sljedeći put moglo pokušati na drugi način, ne ponavljajući staru pogrešku.