Vjenčani prsten
Kad je dijete maleno, vjenčani prsten na maminoj ruci za njega je tek blistav, privlačan predmet koji bi bilo dobro što prije ugurati u usta. Kako dijete odrasta, prsten dobiva značenja – dijete nauči da je to predmet koji se nosi na ruci, i to na određenom prstu i u određenim uvjetima. S vremenom prsten dobiva i prenesena značenja koja su u vezi s odnosom njegovih roditelja, načinom života i porodicom. Kao odrastao čovjek, ako se i sam vjenča, značenje prstena širi se na iskustvo vlastite zajednice i bračnog života, a ako se razvede, sve će te pojmove propitivati i prsten će dobiti dodatna, nova značenja, prenosi educentar.net.
Tako se naš mozak razvija u um – radom i povezivanjem moždanih stanica, od predmeta kojim se trljaju zubići, dolazimo do simbola filozofskih pitanja o braku, zajednici, društvu.
Važne su veze u mozgu, one stvaraju um
Ovo je tek jedan slikovit primjer razvoja mozga u um povezivanjem moždanih stanica koji navodi jedna od najpoznatijih svjetskih neurologinja Susan Greenfield sa sveučilišta Oxford. „Veze u mozgu su važne“, kaže neurologinja, „one pomažu da razumijemo svijet iza puke pojavnosti stvari, one stvaraju sve dublje značenje i daju nam personalizirano iskustvo.“
Apstraktni koncepti i prenesena značenja donose višu razinu razumijevanja svijeta, a ona snažan osjećaj identiteta, kreativnost i ispunjenje. Nije li upravo to ono što bismo najviše poželjeli svojoj djeci kad odrastu?
Tehnologija ne smije biti osnovni model učenja
Da bi se moždane stanice razvijale i povezivale, djetetu je potrebno poticajno okruženje, a danas se sve više roditelja pita što je za djecu poticajno okruženje i kakvo mjesto u tome treba dati modernoj tehnologiji. Susan i njeni kolege tvrde – pomoćno. Tehnologija ne smije biti osnovni model učenja za djecu.
Ona u mozgu ne potiče stvaranje neuronskih veza, dublje razumijevanje i personalizirano iskustvo. Da bi se dijete svestrano razvilo, nužno je čitanje, pričanje priča i kvalitetna interakcija uživo.
Na društvenim mrežama dobivamo tek desetak posto komunikacije
Puno smo puta čuli da verbalna komunikacija, odnosno izgovorene riječi, čine tek desetak posto komunikacije. Mnogo više od riječi o nama govori pogled, držanje tijela, glas, feromoni i dodir. Pogled, njegovo zadržavanje, upućivanje ili skretanje ključni su za empatiju.
Boja i ton glasa mnogo otkrivaju o osjećajima, baš kao i držanje tijela. Po neverbalnim signalima odlučujemo koliko ćemo blizu ili daleko od nekoga sjesti. Znanstvenici kažu da se mozak razvija iz tih šest točaka komunikacije. Na društvenim mrežama ona je svedena samo na jednu – verbalnu.
(Školski.ba)