Draga kćeri, možeš da osvojiš svijet!

Već si sedmi razred, prvi put plačeš zbog nekog predmeta, prvi put vidim kako provodiš sate i sate radeći nešto predano a da to ne daje rezultate…


StockSnap / Pixabay

Gledam te ovih dana kako se mučiš sa matematikom (kao i sve ove godine, i kao i sve nas uostalom što je mučila ta ista matematika) i žao mi je što ne znaš koliko si srećna. Da, srećna si. Jer matematika može da bude rješiva, nerješiva, bitna za tvoj život ili ne toliko bitna, ali nikako ključna stvar za tvoju sreću. Srećna si i ni ne znaš koliko djece muče druge mnogo ozbiljnije stvari. Koliko djece je bolesno, i to neizlječivo bolesno. Koliko djece raste bez jednog ili oba roditelja, ili u porodicama gde su nasilje, alkohol ili nemaština svakodnevica. Žao mi je što te muči, naravno da jeste, ali to je jedna od rijetkih stvari u kojima ne mogu da ti budem ni od kakve pomoći. A nažalost, finansije nam ne dozvoljavaju taj luksuz (a u ovoj zemlji privatni časovi su odavno luksuz) da platimo nekog ko je sa matišom na ti, i da vas dvije, mata i ti konačno sklopite primirje, prenosi detinjarije.com.

Ono veče si plakala i pitala se samo dan nakon što si kući donela srebrnu medalju sa takmičenja u rukometu, da li da prestaneš da treniraš da bi imala više vremena za učenje. Svjesna si da ti treninzi oduzimaju vrijeme i da ti je zbog njih potrebno više sna. Ja znam da je to istina, ali samo donekle. I zato se ne slažem sa tobom, ne naglas da čuješ. I kažem ti da moraš da razlikuješ Božiji dar, talenat od onoga što može da se postigne radom. Rođena si kao mali spartanac, talentovana za sve sportove. Igrala si fudbal a trener je govorio dječacima u klubu da obuku oni suknjice za sljedeći trening da im ne provlačiš loptu kroz noge, igrala si ragbi i trener nam je govorio da kanadska ambasada daje stipendije i ubjeđivao nas kako je pred tobom svijetla budućnost. Igrala si košarku i već na prvoj ligaškoj utakmici, dva trenera protivničkih klubova su ti nudila da pređeš u njihove klubove bez članarine… pa zar to nije dar?

Govorim ti, i čvrsto vjerujem u to, da matiš može da se nauči – nekada uz puno truda rada i učenja – ali može. Talenat za sport ili bilo šta drugo je čista premija. Da, naravno, postoji i dar za matematiku, i imaju ga ona djeca koja kao što ti daješ koševe sa lakoćom srne lakonoge, rešavaju jednačine i polinome. Ali ako se rodiš sa dvije leve noge i bez sportskog srca, ni jedan sport nećeš moći da savladaš. Možeš da ga igraš, to da, i da znaš pravila igre, ali ne i da se istakneš.

Ti mi ne veruješ. Kažeš da bi mijenjala sva svjetska prvenstva i učešća na olimpijadama za dar za matematiku. Toliko te ona kinji, ta sitničava prastara gospođa, stara kao i sam svijet.

Da nije tog prijemnog ispita od koga će zavisiti tvoje buduće zanimanje, lijepo bismo potpisali kapitulaciju pred matom, proslavili to čak i nastavili da se bavimo stvarima koje znamo i za koje imamo dara.
Govorim ti da prvo moraš da radiš i da vjeruješ u sebe. Da se još bolje organizuješ, da još više smanjiš stvari koje ti oduzimaju vrijeme. Vrijeme je najskuplje. Jedina stvar koje nema na berzama. Danas kada se i ljubav kupuje, jedino još na vrijeme nisu udarili PDV. Da ne odustaješ od stvari koje te čine srećnom, od svojih treninga i utakmica, ali da štedljivo sakupljaš sate i trenutke i posvetiš ih savladavanju matematike.

Ne bi nas se mnogo ticao taj predmet, da nije tog prijemnog ispita. Odličan si đak i nikada nam kao roditeljima to nije bilo mnogo važno. Nismo od onih padavičara koji imaju na frižideru okačen raspored kontrolnih vježbi svoje djece. Prednost dajemo dobrom vaspitanju i vašoj svakodnevnoj sreći i ispunjenosti, ali sada smo u škripcu s vremenom. Već si sedmi razred, drugo polugodište teče uveliko i prvi put plačeš zbog nekog predmeta, prvi put vidim kako provodiš sate i sate radeći nešto predano a da to ne daje rezultate, i da nikako nisi zadovoljnija svojim znanjem. Da nije tog prijemnog ispita od koga će zavisiti tvoje buduće zanimanje, lepo bismo potpisali kapitulaciju pred matom, proslavili to čak i nastavili da se bavimo stvarima koje znamo i za koje imamo dara. Ali , avaj. Ovdje neće biti predaje. Nikako ne smijemo da odustanemo. Jer je znanje matematike preduslov uslova. Ono nepreskočivo. Ako misliš da upišeš srednju školu moramo je savladati…ili makar pripitomiti…

Govorim ti staru poslovicu, da maslina daje najviše ulja kad je najviše pritisnuta. Podržavam te i spremam tvoja omiljena jela. Držim ti palčeve i molim se za tebe. Ali ne vrijedi… dok se ti sama ne pridigneš, imaš samo golu motivaciju – taj famozni prijemni. Nemaš volju, radiš je i mrštiš se. Misleno ratuješ sa nečim što pokušavaš da savladaš… a to tako ne ide.

Pričam svašta. Pokazujem ti slike Nika Vujačića i njegove riječi,  ali u tebi još nije nestao otpor. Radiš i trudiš se to je jasno, ali mrziš sve to. A prvo moraš da naučiš da ne mrziš nešto što radiš… to je čini mi se tajna uspjeha. I to ne može niko da te nauči. Nema tog lajfkouča ili kako se već zovu svi ti premudri koji rečima osvajaju svjetove. To moraš sama da shvatiš. I vjerujem da će od tada sve krenuti. Ne očekujem da ćeš jedno jutro ustati i poželjeti da upišeš matematičku gimnaziju ili da ćeš doći sa peticom iz matematike. Ne. Vjerujem da ćeš, kada se to dogodi, dobiti jednu stabilnu trojku i ponovo postati moja vedra devojčica koju malo toga može da nasekira. I kojoj malo toga može da napravi problem.

Ja sam riješila da jednom za svagda stanemo na rep toj stoglavoj aždaji. Ako ništa što sad radimo ne bude dalo rezultat, lijepo ću dići kredit.
Pričam ti (iako nisam baš sigurna ni da li je istina, a neko mi je nekada to rekao) kako je čuveni njemački nobelovac Tomas Man ponavljao razred i to baš zbog, zamisli, maternjeg jezika! Pao čovek iz njemačkog.

I onu priču za koju sam već sigurna da je istinita, kako je matematika mučila Ivu Andrića. I kako ja na kraju osnovne škole pao na popravni, a nastavnik matematike mu rekao:”E, moj Ivo! Ništa od tebe neće biti!”

Tada si se prvi put te večeri nasmijala, iako kroz suze. I obećala mi da nećeš ostaviti sport. I da ćeš nastaviti da se trudiš kao i do sada.

A ja, ja sam riješila da jednom za svagda stanemo na rep toj stoglavoj aždaji. Ako ništa što sad radimo ne bude dalo rezultat, lepo ću dići kredit. Jeste, bilo bi smiješno da nije tužno. Ali hoću. Naravno da bih obožavala da imamo nekoga u komšiluku ili u familiji ko bi imao dovoljno znanja i vremena da ti pomogne. Ali, kao što to obično biva u životu, onaj ko zna – on nema vremena, a onaj ko ima vremena i ko bi sve učinio za tebe – on ne zna. Takav je život. Ali rešenje uvijek postoji. Zamišljam bankarkin izraz lica kada na pitanje koja je svrha kredita, ja kažem- časovi matematike!!! Crni humor, šta ćeš…

Ali, dijete moje, i ako do kredita stignemo, znaću da si se borila kao lavica. Da si izgarala i radila i trudila se. I hoću da uvijek ostaneš takva. Da znaš da šta god da počneš u životu, ako radiš svakodnevno i predano rezultati neće izostati. Danas, da sasvim sama počneš da učiš kineski ili bilo šta -koliko god da je teško, ako redovno radiš na tome, savladaćeš ga.

Sa divnih ali ranjivih 13 godina, sve što počneš sada, daće svoje plodove.

Samo istraj! I bori se! I uči! I vjeruj mi, ako poželiš, moći ćeš da osvojiš svijet!

(Školski.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Školski.ba
Školski.ba je informativno-edukativni portal namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini, učiteljima, nastavnicima i roditeljima.