– Osoba sam koja je uvijek smatrala da ima izuzetno dobar odnos sa djecom, da je on prijateljski, međutim, kada djeca dođu u tinejdžersku dob, sve je drugačije. Oni se, bez obzira na to koliko pokušavali uspostaviti s njima kontakt, od nas pomalo udaljavaju, smatraju da su formirane ličnosti, da imaju stavove, da su najpametniji. Kad su se javili prvi znaci depresije kod moje kćerke prošle godine, obratila sam se stručnjaku, a veliku ulogu je tada imao njen razredni starješina. Ona je djelovala kao svaka normalna tinejdžerka koja se zatvara u sobu, jer smo se svi mi u tom periodu znali osamljivati, imati svoje svjetove, započinje svoju priču Elvira Kavazović.
Izostajanje sa nastave
Kćerka ove hrabre majke, tada učenica sedmog razreda OŠ “Skender Kulenović” iz Sarajeva, pokušala je izvršiti suicid. Elvira kaže da se kćerka od porodice počela udaljavati u periodu online nastave zbog pandemije.
– Kontaktirao me je razrednik koji je kod nje učio neke promjene, određene probleme, da izostaje s nastave i to nekoliko puta, a inače je bila odličan učenik, samostalno dijete. Kad sam s njom pokušavala razgovarati, uvijek su odgovori bili: “Ma, pusti me, nije mi ništa”, da bih primijetila jednu stvar koja mi je bila znak za uzbunu, a to je nedostatak lične higijene. Kad imate dijete koje se svaku noć tušira, pere kosu, odjednom vidite da osam dana nije oprala kosu. Bukvalno mi je rekla otvoreno da želi da se ubije, jer ne vidi smisao života. To je nešto što sam i poslije u razgovorima s roditeljima čula, da djeca to često izjavljuju, da ne vide budućnost, sve im je bez veze, loše se osjećaju, kaže Elvira, koja se tješila time da je za sve kriv period lockdowna.
Kćerka je, dodaje Elvira, imala i teži oblik korone 25 dana i deseti dan od početka bolovanja počela se jako loše osjećati.
– Te misli koje su prije bile sporadične, sad su bile sve češće, da bi nakon tog perioda došlo i do pokušaja suicida. Jednu večer je uzela sve moguće tablete koje je našla u kući i popila. Rekla mi je da je izgubila svijest, jer se to desilo pred spavanje, a ujutro, kad se probudila, krenuli su povraćanje i dijareja. Kad mi je to priznala, onda to više nije bio slučaj za psihoterapeuta, nego za psihijatra. Otišla sam na našu psihijatriju, gdje su preporučili ležanje na dječijoj psihijatriji, ležala je dva mjeseca. Ipak, moram reći da je dječija psihijatrija u Sarajevu nešto što definitivno iz korijena treba izmijeniti, jer sam dijete nakon dva mjeseca na vlastitu odgovornost izvukla, bila je k’o zombi, nadrogirana nevjerovatnom količinom tableta koju je uzimala svakodnevno. Svoje dijete nisam maltene mogla prepoznati, kaže Elvira čija se kćerka sad dobro osjeća, mada i dalje ima krize.
Napominje da djevojčica uopće nije imala nikakvih problema sa vršnjacima, drugarima iz razreda i to je nešto što je, ističe, uspjela otkriti u nekim njenim pismima koja je pronašla.
– Ona je sad osmi razred, njeni drugari su to nejvjerovatno dobro prihvatili, toliko o njoj vode računa, menadžment škole, nastavnici i svu pažnju usmjeravaju i pokušavaju da joj pomognu, ali sam kao majka i dalje u 24-satnom strahu više od godinu. Konstantno pokušavam razgovarati s njom, da joj obezbijedim svu moguću pomoć koja joj je potrebna, dodaje.
Roditeljima poručuje da naša djeca žive u nekom drugačijem, virtualnom svijetu, sistem vrijednosti je poremećen, imaju pristup svemu, svim sadržajima, mogu vidjeti kako žive djeca u nekim drugim dijelovima svijeta, kako uče, rade, pa jedino što roditelji mogu uraditi je da obrate pažnju na svaku i najmanju promjenu u ponašanju.
– Primijetila sam i to samopovređivanje kod djece, da obratimo pažnju, posebno ako su u šorcevima ili majicama kratkih rukava, da li imaju nekih ožiljaka, modrica, jer obično oni to rade na mjestima koja su prekrivena i vjerovatno je teško to i primijetiti, govori Elvira za portal Oslobodjenje.ba.
Dijana Parla, predstavnica Vijeća roditelja Kantona Sarajevo, kaže nam da Vijeće dugi niz godina daje iste apele kako prema struci, tako i roditeljima, “jer se svi moramo educirati u nečemu što je potpuni izazov i za roditeljstvo”.
– I prije Covida smo imali pojave tih dešavanja, sjetimo se plavog kita (samoubilački izazov), gdje smo poslije imali i SOS telefone na koje su se djeca mogla javiti i potražiti pomoć ako upadnu u takvu vrstu izazova. Najveći problem se desio u trenutku kada se desio Covid. Svi u želji da ne zapostavimo obrazovanje izašli smo u taj online svijet, pa i djeca koja nisu imala izlaz na internet, sad smo im ga lično dali i nespremno ih pustili da im sve bude dostupno u datom trenutku. Samo uz pomoć struke možemo postupiti pravilno, jer u Vijeće roditelja dolazi ogroman broj mailova, informacija, traženja pomoći od roditelja u datim situacijama, kaže Parla.
Nije samo obrazovanje mjesto u kojem moramo govoriti o problemu mentalnog zdravlja kod djece, smatra Parla i napominje da se mora stvoriti interresorna grupa više ministarstava, službi kako bi pomogle roditeljstvu, jer je to pitanje kompletne države.
– Povjerenje roditelja u naše institucije je sve manje i zato dolazi do ovih stvari, da roditelji sve manje razgovaraju s djecom tražeći druge nalaze i izlaze da im omoguće stabilniji život. Ogroman broj roditelja poslije Covida je ostao bez primanja, bio zatvoren s djecom kući, niko nije imao pristup, čak ni pedagozi škola, što je ostavilo određene posljedice. Kao roditelj, teško podnosim čuti da nam djeci na pamet dolazi samopovređivanje, nošenje hladnog oružja, suicid, a onda kada analiziram u kakvim teškim vremenima živimo i koliko će nam trebati da se svi stabilizujemo, to mi govori da sistem pod hitno mora reagovati, zaključuje Parla.
Niko nikog ne sluša
Nermina Vehabović-Rudež, psihoterapeutkinja u Centru za mentalno zdravlje u Visokom, za naš list kaže da su najčešći problemi kod mladih anksiozna stanja, strah od škole, želja za uspjehom, neprihvatanje od vršnjaka, vršnjačko nasilje, neadekvatni porodični odnosi, zbog čega mnoga djeca dolaze u Centar i traže pomoć psihologa i psihijatra.
– Svi ovi faktori utječu na to kako se djeca osjećaju i šta imaju ispred sebe kao očito opterećenje i veliko breme. Teoretiziranje ne dolazi više u obzir, ovdje se odmah mora raditi vrlo jasno i direktno, kako bi svako preuzeo odgovornost. Vrlo često mi odrasli određujemo šta je to što djeci treba, a da negdje njih nismo uključili u davanje odgovora, kaže Vehabović-Rudež.
Ističe da u razgovoru s djecom i mladima, djecu najviše muče roditelji i vršnjaci, škola im je dosadna, roditelji su oni koji mi ne ispunjavaju želje i za koje smatraju da nisu dovoljno adekvatni, da nisu dobri porodični odnosi kakvi bi im odgovarali, a nastavnici su nerazumni i vrlo često kritični i vrše pritiske na njih. To su njihovi najčešći njihovi odgovori, ali kroz simptome.
– A simptomi su samopovređivanje, bolovi u glavi, gušenja, panični napadi, problemi u hranjenju, eksperimenti sa narkotičkim sredstvima i očito je da postoji taj nesklad u porodici, gdje zapravo roditelji ne čuju djecu, odnosno šta im trebaju, a djeca su gluha za ono što im roditelji govore, kaže.