Poveo tata sina na utakmicu. Tata naoružan bakljama, usput priča sinu kako se redovno bije za „svoj“ tim. Srećući navijače iz protivničkog tabora, tata ponosno uzvikuje psovke na račun „njihovog“ tima, nazivajući igrače tog tima kojekakvim imenima. Na stadionu haos. Vika, psovke.. tata ponosan što „krsti“ sina kao budućeg navijača.
Sin, po odlasku u školu, prebija dječaka koji navija za protivnički tim. U školu stiže inspekcija, istražuje ko je kriv – nastavnici, PP služba ili direktor. Škola svakako snosi odgovornost za nasilje. Džaba što svi znaju da u školi nastavnici uče đake da navijaju za svoj tim, a ne protiv drugog tima.
Kod kuće, mama sa kćerkom gleda seriju. Ili neki rijaliti. Akteri se tuku, pljuju, psuju.
– E, neka ju je počupala, ta kravetina je to i zaslužila!, govori mama, čekajući sljedeću epizodu tog nečeg u kome će se neki drugi akteri psovati, pljuvati, tući…
No, mama nije računala na to da neka druga mama gleda još veći broj takvih serija ili rijalitija sa svojom kćerkom, te njena kćerka bude umlaćena sutradan u školi, jer je ljepša i zgodnija od one koja ju je pretukla. Nije bolji đak, ne treba tući bolje đake, nego ljepše i zgodnije. Ili one s cvikerima. Ili one za koje neko procijeni da su ružni. Ili one skupo obučene. Ili one obučene kod Kineza. Nema pravila. U svakom slučaju, poželjno je nekog izvrijeđati i/ili pretući.
Eee, ta mama je nezadovoljna, jer je njena kćerka dobila batine. Za to su krivi, naravno, nastavnici! A ko bi drugi!? Da je njena kćerka pretukla onu NEVASPITANU, to bi bila druga priča, jer bi njena kćerka bila već nečim izazvana.
Ova mama se slučajno poznaje sa tatom navijačem. Ona podržava ljutnju tate čiji je sin pretukao drugara. Škola nije pazila da se ne desi tuča. Ne bi, valjda, komšijin sin tukao nekog „tek tako“. Sigurno je imao neki razlog.
No, njena je kćerka pretučena bez razloga. Komšija navijač podržava ovu mamu. On razumije patnju nekog ko je nepravedno pretučen. Jer, i on jako dobro zna da je pedagog kriv. I dežurni nastavnici. Nisu čuvali jadnu djevojčicu, zna on.
Oboje upadaju u direktorovu kancelariju, vrijeđajući direktora, prijeteći mu inspekcijom, a bogme i batinama.
Direktor pokušava da kaže nešto u odbranu zaposlenih. Džaba. I mučeni diša zna da će biti odgovoran, da će mu stići inspekcija, da će biti razvlačen po novinama kao Pantina pita… da će dežurni nastavnici biti u medijima označeni kao neradnici koji nisu spriječili incidente.
Za to vrijeme, nastavnici po ko zna koji put na Timu za nenasilje pokušavaju da riješe problem djeteta koji psuje i vrijeđa te iste nastavnike. Dobio je ukor direktora, ali, ne možeš ga premjestiti u drugu školu, to je jedina škola u mjestu. Ili, već, postoji neki drugi razlog. A i ako prebace tog, taman njima stiže isti takav iz neke druge škole…
Dok Tim za nenasilje piše prijave po Protokolu, jedna od nastavnica treći put dobija šamar od istog učenika. Mama tog učenika objašnjava kako ne smije da ispriča suprugu, jer će ovaj pretući sina. Tata se ionako ne pojavljuje kad ga zovu na razgovor. Radi. A i nezgodan je kad popije. Inače je, sudeći po ponašanju sina, veoma „zgodan“, čim svi strepe od njegovih batina.
Epilog svake ovakve priče, a svako od nas može ispričati bar po pet: Škola kažnjena, direktor razriješen, nastavnici na stubu srama… a djeca prebijaju dalje, do smjene sljedećeg direktora, do kažnjavanja sljedećeg starješine…
Ko im je kriv, kad rade u prosvjeti, a ne znaju svoj posao!
A posao nastavnika je, izgleda, da, osim što pišu do besvijesti ono što njihovi nadležni traže od njih, osim što drže nastavu, obavezne i vannastavne aktivnosti, stručno se usavršavaju u asertivnoj komunikaciji (da bi, valjda, empatisali sa šibadžijom koji ih vređa), da čuvaju djecu.
Da čuvaju one koji biju i one koje biju. Ako to ne uspiju, krivi su jer nisu našli način.
A ionako ne rade ništa, samo štrajkuju! E, kad oni štrajkuju, tad škola nedostaje – roditeljima! Jer, šta da rade s djecom, nemogući su kad nisu u školi!
– Ako JA već ne mogu da izađem s njim na kraj, morate vi u školi, to je vaš posao!
Lijepo kaže ta mama. I taj tata. I neka druga mama, i neki treći tata.
Jer, oni nemaju vremena, pošto rade.
Ja rođena i školovala se u zemlji gdje su skoro svi bili zaposleni. Radili po smjenama, djeca ostajala sama kod kuće, svi smo nosili ključ od stana oko vrata. Tada nijedan roditelj nije rekao da nema vremena za dijete jer mora da radi.
I zašto sve ovo pišem, kad se za mene zna da sam neradnik, samim tim što sam prosvjetarka?
Lijepo mi reče komšinica Vanda:
– Lako je tebi, tvoja su djeca dobra!
Pa, jeste, dobri su. Bili i ostali. Mora da su mi ih zamijenili negdje u porodilištu, pa mi podmetnuli dobru djecu, namjerno.
O.K. Hvala onom ko mi je takvu djecu podmetnuo, pa ne moram da prijetim direktoru škole i PP službi…
Pisala: Ivana Bošnjak za Dnevnik jedne učiteljice