Život dijabetičara u BiH: Nemaju svi pravo na senzore, u vrtićima djeci nema ko dati inzulin

Cijena jednog senzora iznosi 65 eura (130 KM) i traje 14 dana.


Foto: Envato
Foto: Envato

U Bosni i Hercegovini raste broj oboljelih od dijabetesa tip jedan, a ono što u prethodnih nekoliko godina posebno zabrinjava je povećan broj djece sa ovom autoimunom bolesti.

Koliki je u ovom trenutku tačan broj oboljelih teško je saznati jer naša zemlja još na državnom nivou nema registar.

Dijabetesu tip jedan obično prethodi faza bez simptoma, poznata kao inzulitis, kada T ćelije imunološkog sistema počinju infiltrirati i uništavati beta ćelije gušterače, piše Faktor.

Cijena jednog senzora 65 eura

Nije poznato šta pokreće ovu pojavu, ali postoje dokazi o genetičkoj predispoziciji i faktorima okoline. Napredovanje bolesti od inzulitisa do potpuno razvijenog dijabetesa može potrajati čak više od nekoliko godina.

– Najčešće se spominje genetika kao uzrok nastanka bolesti, ali i GMO hrana. Mi smo prošli mjesec u Sarajevu imali slučaj da je u jednoj porodici i kod drugog djeteta utvrđen dijabetes tip jedan, što ide u prilog onome da su genetske predispozicije na prvom mjestu, kaže Adnan Beganović, član Upravnog odbora Udruženja oboljelih od dijabetesa tip jedan u Kantonu Sarajevo, čija je sad devetogodišnja kćerka sa tri godine oboljela.

Kroz udruženje prošao je veliki broj oboljelih. Članova je trenutno oko 80, na Viber grupi više od 200, a stvarni broj daleko je veći.

Brojni su problemi sa kojima se susreću. Beganović ipak izdvaja kontinuirane mjerače šećera u krvi (senzore), koji su dugogodišnji problem oboljelima u našoj zemlji i koji nikako da se riješi.

Naime, u Kantonu Sarajevo pravo na besplatni mjerač šećera u krvi imaju osobe do 18 godina života, trudnice i redovni studenti do navršenih 26 godina, kao da bolest, kako kaže naš sagovornik, sa tim uzrastom nestaje i ne prati osobu do kraja njenog života.

Cijena jednog senzora iznosi 65 eura (130 KM) i traje 14 dana. Svi oni do 18 godina refundaciju troškova za kupljeni mjerač mogu izvršiti preko Zavoda zdravstvenog osiguranja (ZZO) KS, ostali su primorani sami kupovati.

– Teško je, otkud nekom svakih 14 dana 130 KM. Malo je onih u našem društvu koji na ovakvoj skupoći to sebi mogu priuštiti.

Valja istaći kako su kontinuirani mjerači šećera u krvi, odnosno senzori, potrebni svakoj oboljeloj osobi za držanje bolesti pod kontrolom, i u zemljama u regiji i svijetu, dostupni su svakom pacijentu i to na teret zdravstvenog osiguranja. Ali ne i u BiH, odnosno u Kantonu Sarajevo.

– Prije nekoliko godina u KS donesena je odluka da oboljeli do 18 godina, oni koji se redovno školuju i trudnice do 26. godine života, imaju pravo na besplatne mjerače šećera u krvi. Ali šta to znači oboljelom? Prestaje li bolest nakon tog perioda? Znamo mi dobro da to nisu mala sredstva, ali troškovi po kanton, državu, daleko su veći ako se bolest adekvatno ne kontrolira, jer nastaju komplikacije u vidu dijalize, kardiovaskularnih bolesti… Nauka je dokazala da je onda takve bolesti puno skuplje liječiti nego oboljelima od dijabetesa tip jedan osigurati senzore kojima se ona kontrolira, produžuje životni vijek, a takav pacijent može bez problema pridonositi cjelokupnom društvu.

O ovom problemu predstavnici Udruženja razgovarali su i sa predstavnicima ZZOKS. Beganović kaže kako je “na sastanku rečeno da će Zavod učiniti sve da svi oboljeli od dijabetesa tip jedan što prije dobiju kontinuirane mjerače glukoze”.

– U naredna tri mjeseca mogli bismo imati konkretnije odgovore o tome kada će svi oboljeli sa područja KS imati pravo na mjerače. Naglasio bih i to da BiH zaobilaze najkvalitetniji proizvođači senzora. Razlog je što nisu registrirani u BiH. Mi smo pokušavali stupiti u kontakt sa tim kompanijama, ali nisu zainteresirani. Našim pacijentima dostupni su senzori lošijeg kvaliteta. Zato veliki broj oboljelih senzore kupuje vani, a onda im se (onima kojima je to odobreno) refundiraju troškovi.

Zadovoljni medicinskim osobljem u KCUS-u

Beganović je naveo i problem vrtića u KS koji, kako kaže, nemaju osposobljeno osoblje za davanje inzulina i brojanje ugljikohidrata.

– U našim državnim vrtićima ne postoji takvo osoblje. To je razlog što rijetko koji roditelj svoje oboljelo dijete sa tri ili četiri godine može poslati u vrtić. Zbog toga jedan roditelj ne može raditi. No nerazumijevanje je i u nekim školama, gdje učitelji i nastavnik neće da pusti dijete u toalet, a trebao bi jer je tom mališanu možda u tom trenutku visok šećer i mora mokriti.

Ono sa čim su u Udruženju zadovoljni su ljekari i kompletno medicinsko osoblje na čelu sa doc. dr. sci. med. Snježanom Hasanbegović sa Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

– Nama roditeljima vrlo je važno da se istakne da je doktorica Hasanbegović uvijek tu kad zatreba iako znamo da joj nije lako jer fali kadra. Ovo vam iz iskustva govorim – u dva sata poslije pola noći da nazovemo doktora ili medicinsku sestru, oni će se javiti, saslušati i uputiti. To je roditelju, pogotovo onome čije dijete je tek oboljelo, ogromna stvar. Kad je u KS, prije pandemije koronavirusa, izbila epidemija morbila, koja je vrlo opasna za djecu, mene i moju suprugu je dr. Hasanbegović zvala u dva sata poslije pola noći da pita kako je djevojčica, da joj uslikamo dijete, kako bi se ona uvjerila u njeno trenutno stanje. Takva i slična iskustva imaju i ostali roditelji. Mi na KCUS-u imamo razumijevanje i pomoć, to nam je potrebno i na drugim nivoima, zaključio je Beganović.