Znate li koliko griješite kada sinu kažete: “Nemoj plakati, dječaci ne plaču”

U odgoju se dječacima, svjesno i nesvjesno, sugerira da trebaju biti čvršći i snažniji od djevojčica - sugerira im se nepokazivanje emocija.


Sad boy

No zapitajte se jesu li te emocije nestale samo zato što navikamo dječake na to da ih ne pokazuju?!

Rezultati istraživanja pokazali su da su muškarci manje skloni tražiti pomoć za probleme i fizičkog i mentalnog zdravlja od žena. Uporište tog problema nalazi se uvelike i u stereotipnom odgoju dječaka, u kojem nerijetko vidimo poticanje na skrivanje osjećaja uz objašnjenje da dječaci ne plaču. Stoga smo doznali šta možemo mijenjati na bolje još u ranom djetinjstvu naših mališana, prenosi portal roditelji.hr.

U tome nam je pomogla Maja Jerčić, magistrica pedagogije.

– Svako društvo ima određene slike o poželjnim oblicima ponašanja i poželjenim karakteristikama kako za žene, tako i za muškarce. Te slike o ”tipičnom i ispravnom muškom” te o ”tipičnom i ispravnom ženskom” djeci se komuniciraju kroz aktivnosti odgoja. Veoma često, nismo niti svjesni da im nekim komentarom, sugestijom aktivnosti ili igračke, reakcijom na emocije i slično, poručujemo šta je ispravno i očekivano ponašanje za curice, a šta za dječake. Razlike u odgoju dječaka i djevojčica vidljive su i na emocionalnome planu. Dječacima se svjesno i nesvjesno sugerira da trebaju biti čvršći i snažniji – što je prezentirano kao nepokazivanje emocija, no te emocije nisu nestale samo zato što navikamo dječake na to da ih ne pokazuju. Nadalje, manje ih se potiče na razgovor o emocijama i time, posljedično, na manje osvješćivanje emocija i poznavanje vlastitih emocionalnih potreba, kao i potreba drugih. I to je možda najveća nejednakost kada je riječ o različitim rodno uvjetovanim odgojnim praksama, što dječaci nemaju jednake mogućnosti za emocionalni razvoj kao i djevojčice, kaže pedagoginja Jerčić te predlaže što bismo mogli mijenjati u odgoju dječaka.

 – Kako bi se emocionalnome razvoju dječaka pružali jednaki poticaji i ravnopravne prilike kao i djevojčicama, potrebno je osvijestiti društvene konstrukte ”tipičnog muškog” kojima se rukovodimo u odgoju i revidirati ih u skladu s pravom i potrebom svakog djeteta da mu se pruži maksimalna podrška za emocionalni razvoj. Na konkrenoj svakodnevnoj razini to znači da ćemo izbjegavati izjave poput “Nemoj plakati, ti si dečko”, ili “Ma nije valjda da se bojiš, takav dječak!” Potrebno je uvažavati sve emocije koje dječaci osjećaju te im pristupiti s empatijom.

 – Umjesto da se reagira na emociju (nemoj plakati) i još k tome vezuje uz argument ti si dječak; bolje je pažnju usmjeriti na situaciju ili ponašanje koje je dovelo do plača. “Razumijem da si tužan jer ti se raspao autić, baš si se potrudio dok si ga sagradio, možda da ga pokušaš bolje učvrstiti.” Obrišimo suze i pokušajmo ga popraviti. Odgoj se velikim dijelom odvija i kroz jezik, a potrebno je samo malo pažnje da djetetu pomognemo, da ga usmjerimo, motiviramo, pohvalimo, preusmjerimo… na afirmativan način koji se neće referirati na ”tipično za dječake” i ”tipično za djevojčice”.