• 01.12.2020.

Zašto se kaže: Žrtveni jarac?

Izraz “žrtveni jarac” se koristi za nekoga ko je nevin, a na njega se prebaci sva krivica za neko djelo. Zašto se, od svih životinja, u ovom frazemu koristi baš jarac?

 Zašto se kaže: Žrtveni jarac?

Kod starih Jevreja postojao je, prema Bibliji, poseban obred posvećen iskupljenju grijeha jevrejskog naroda. On se izvodio jednom godišnje, na dan oslobođenja od grijeha, po ustaljenom ceremonijalu.

Na mjesto obreda dovodili su živog jarca. Zatim bi, pred iskupljenim narodom, uz ritualne riječi, prvosveštenik stavljao obje ruke na jarčevu glavu i time simbolično prenosio na njega grijehe cijelog naroda. Nakon toga bi ga izgonili u pustinju da tamo umre od gladi i žeđi – zajedno sa ponesenim grijesima.

Tako je nesretni jarac, ni kriv ni dužan, iskupljivao tuđe, kolektivne grijehe. On je, zapravo, bio žrtvovan da bi se drugi oslobodili od grijeha za počinjena nedjela i nepravde koje su u toku godine nanosili bližnjima.

Drevni jevrejski ritual žrtvovanja jarca radi iskupljivanja kolektivnih grijeha odavno već ne postoji. Ali među ljudima i dalje postoji običaj da se zajednička krivica, za neuspjeh u nekom poduhvatu i sl, svali samo na jednog člana kolektiva. Taj se, onda, naziva žrtvenim jarcem.

Pošto je takva praksa u životu veoma česta, u jeziku je nastao i ustaljeni izraz žrtveni jarac, sa značenjem: „onaj na koga se baca sva krivica” ili, tačnije: „čovjek na koga se svaljuje tuđa krivica, koji, dakle, iako nevin, snosi odgovornost i ispašta za druge”.

U vezi s izrazom žrtveni jarac može se postaviti i pitanje zašto je među svim životinjama za žrtvu izabran upravo jarac, zašto se baš na njega prenose ljudski grijesi. Odgovor na to pitanje može se naći u mitologiji mnogih naroda, pa tako i u našoj.

Po narodnim vjerovanjima kod nas, jarac je postao od đavola. Zato se u narodnim pričama đavo najčešće i pretvara u jarca. Osim toga, jarac je oličenje i drugih zala: raskalašenosti, razbludnosti i sl. Otuda su i satiri u grčkoj mitologiji prikazivani kao kozonogi i dlakavi demoni, koji su čak i oblikom ušiju podsećali na jarca. Jarac je, dakle, sam po sebi grješan, pa je onda najlakše bilo na njega prenijeti tuđe grijehe, piše Milan Šipka u knjizi “Zašto se kaže”.