Zašto se kaže: Labudova pjesma

U našem jeziku fraza labudova pjesma često se spominje, a saznajte i šta je pravo značenje ovog izraza.

 Zašto se kaže: Labudova pjesma

Posljednji važniji rad ili djelo nekog stvaraoca prije njegove smrti (ili na kraju aktivnog umjetničkog, naučnog ili kakvog drugog stvaranja) naziva se obično labudova pjesma.

U našem jeziku ta se fraza veoma često upotrebljava, i to ne samo da bi se označilo posljednje djelo nekog stvaraoca nego i posljednja manifestacija kakvog talenta uopšte, kao što je, recimo, posljednja velika igra jedne generacije sportista, fudbalske ekipe i sl.

Tako se u novinama mogu pročitati rečenice: „Ispostavit će se da je to bila labudova pjesma jednog velikog tima”, „To je bio moj posljednji nastup na sceni, moja labudova pjesma” i sl. Čak je, u svoje vrijeme, posljednja vožnja željeznice na parni pogon na uskotračnoj pruzi Čapljina –Nikšić propraćena u štampi sentimentalnim tekstom pod naslovom Labudova pjesma neumornog ćire.

Fraza labudova pjesma veoma je star. Poznavali su ga još i antički Grci i Rimljani. Oni su vjerovali da labudovi pred smrt ispuštaju glasove koji podsjećaju na lijepu melodičnu pjesmu – tužbalicu. Po nekim mitovima, svi se labudovi, kad osjete da im se bliži kraj i da dolazi smrtni čas, vraćaju na rijeku Meandar (u Maloj Aziji) da tu otpjevaju svoju poslednju pjesmu. Ezop je u jednoj basni (VI vek prije n. e.) zabilježio:

 – Govore da labudovi pjevaju pred smrt.

A Klitemnestra, junakinja Eshilove tragedije Agamemnon, za predsmrtne nadahnute riječi robinje Kasandre kaže:

 – Ona, koja je, slično labudu, propjevala svoju posljednju, žalobnu, smrtnu pjesmu.

Da vjerovanja o predsmrtnoj pjesmi labuda, pretočena u jedan lijep i slikovit izraz, nisu bez osnova, svjedoči veliki njemački prirodnjak Alfred Edmund Brem. U poznatom djelu Život životinja on, pored ostalog, detaljno opisuje i život labudova, ističući ovo zapažanje njemačkog istraživača Šilingsa:

Labud žutokljuni ne samo što posmatrača oduševljava lijepim izgledom… nego i otvorenim, različitim i čistim tonovima svoga glasa kojima se javlja svakom prilikom… To milozvučno oglašavanje pojačava se naročito u situacijama kad na zamrzlim rijekama tim prekrasnim pticama zaprijeti opasnost da ostanu bez hrane i tako uginu. U takvim sam prilikama čitave dugačke zimske večeri i čitave noći mnogo puta slušao tužaljke brojnih glasova iz daljine… To pjevuckavo dozivanje podsjećalo je čas na prijatni zvuk zvona, čas na zvukove kakvog instrumenta.

Labudovi, dakle, bar oni žutokljuni (takozvani kliktavci), ipak umiru pjevajući. Ta činjenica bila je, kako se moglo vidjeti, oslonac i za stvaranje ustaljenog izraza labudova pjesma, koji, kako je već rečeno, znači: „posljednje značajno djelo, veliki doživljaj pri kraju karijere, života”.

Literatura: Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010

Možda te i ovo zanima?