Poznata pjesma “Osmana” dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića, između ostalog, spominje i kolo sreće. Gundulić kaže (prvo pjevajući):
“Krug sreće uokolo
predenje ne odgovara:
ko bi izgorio, eto,
a onaj koji siđe ustaje.”
U tim stihovima i stihovima koji slijede, pjesnik ukazuje na prolaznost svega što postoji, čak i svake sile i zla, odnosno na stalne promjene u svijetu. Pa nastavlja:
“Sad visi vrh krunskog mača,
sada vrh krune mača pada,
sada je rob uzvišen u kraljevstvo,
a ko god bi car učinio, sada je rob. “
Tako je Gundulić, ohrabren porazom Osmanlija u bici kod Hotina (1621), već u prvoj polovini 17. vijeka, odnosno dvjesto godina ranije, nagovijestio propast moćnog Osmanskog carstva i tursku dominaciju u našem području.
O dubljem historijskom značenju i umjetničkim vrijednostima njegovog pjevanja moglo bi se dugo pisati i govoriti. Ali to je posao za književne historičare. Ovdje nas zanima samo izraz kruga sreće, koji se pojavljuje u gornjim stihovima.
Treba odmah reći da ovaj izraz nije plod Gundulićeve pjesničke inspiracije, već ustaljenog razumijevanja života koji je vladao u njegovo vrijeme, a koji vijek prije.
U skladu s tim razumijevanjem, ideja prolaznosti i stalnih promjena u svijetu predstavljena je u obliku takozvane tačke sudbine. U tom trenutku (ili krugu) mogu se vidjeti ljudi vezani za pauke kako se podižu ili spuštaju, ovisno o tome gdje se nalaze.
Okretanjem točka ili „kola sudbine“ u srednjem vijeku tumačili su se propast drevnih civilizacija (asirska, fenička, egipatska itd.), Promjena različitih oblika vladavine, pa čak i lična sudbina običnih ljudi. Naime, vjerovalo se da se u historiji sve vrti: mir rađa bogatstvo, bogatstvo lijenost, lijenost izaziva svađe, svadljivost vodi u rat koji završava u miru, tako da bogatstvo koje rađa lijenost opet nastaje… I tako u određenim ciklusima sve se stalno ponavlja.
Prema tom shvatanju, čovjekova sudbina zavisi i od kola sreće, tačnije: od mjesta na kojem se nalazi, tj. bilo da je vezan za dio tačke koji se podiže ili za dio koji pada.
Takvi srednjovjekovni pojmovi o ljudskoj sudbini i sudbini naroda i civilizacija, stvoreni negdje sredinom drugog milenija, odnosno oko 1500. godine, zapravo imaju svoje korijene u grčkoj i rimskoj mitologiji. Povezani su s kultom boginje Fortune, izvorno italijanskog božanstva blaženstva, plodnosti i žena, koje je kasnije u starom Rimu bilo poštovano kao božanstvo sreće i sudbine. Stoga je Fortuna poistovjećena s grčkom boginjom sreće, Tihom.
Fortuna se obično predstavlja znakovima varijabilnosti sudbine: prvenstveno krugom, točkom ili kolom koje se okreće. Kasnije, u srednjem vijeku, iz takve predstave razvila se već spomenuti točak sudbine ili kolo sreće, koja i danas živi rjeđe kao slika, a više kao ustaljeni izraz u jeziku.
Literatura:
• Milan Shipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010