Zašto se kaže: Edipov kompleks

Znate li šta u psihologiji označava pojam "Edipov kompleks" i kako je nastao taj izraz?


Legenda o nesrećnom kralju Edipu jedna je od najpotresnijih i najtužnijih priča iz drevnih helenskih vremena. Obilježen već samim svojim imenom (koje na grčkom znači: „onaj koji ima natečene noge”), tebanski kralj Edip imao je težak i dramatičan život, a skončao ga je u najvećim tjelesnim i duševnim mukama.

Ispaštao je, u stvari, grijehove svog oca, kralja Laja, koji je, zbog otmice jednog dječaka (elidskog kraljevića), proklet da ostane bez potomstva, ili da pogine od ruke vlastitog sina, ako ga bude imao. Pošto mu je žena Јokasta podarila muškog potomka, kralj Laj je, u strahu od prokletstva, naredio da se djetetu sapnu noge i tako osakaćeno ostavi, usred najljuće zime, na planini Kiteronu.

Pastir, kome je povereno da izvrši tu naredbu, nije je izvršio – smilovao se na dječaka i predao ga ljudima kralja Poliba. Polib nije imao muške djece, pa je usvojio nahoče koje su mu donijeli, prozvavši ga Edip (po tome što su mu bile unakažene noge). Zajedno sa suprugom Meropom odgojio ga je na svom dvoru, gde je Edip stasao u lijepog i snažnog mladića. Po prirodi, međutim, bio je dosta naprasit.

Edip je živio sretno dok jednog dana od nekog pijanog Korinćanina nije saznao da nije Polibov i Meropin sin. Odmah je krenuo u Delfe da od tamošnjeg Apolonovog proročišta sazna istinu o svom životu. Tamo mu je prorečeno da će ubiti svog oca i oženiti se svojom majkom. Pošto je, uprkos pričama, vjerovao da su njegovi roditelji Polib i Meropa, nije htio da se vraća u Korint kako bi izbjegao ispunjenje strašnog proročanstva. Ali predskazana zla sudbina ipak ga nije mimoišla.

Idući iz Delfa, u jednom klancu sreo je kralja Laja i njegovu pratnju. Mučen sumnjama, Laj je takođe krenuo u Delfe da od proročišta sazna šta je bilo sa dječakom koga je dao svom pastiru da ga ostavi na Kiteronu. Dva namjernika nisu znala da su otac i sin i to je dovelo do tragičnog ishoda. Pošto su mu kraljevi ljudi naredili da se skloni sa puta, naprasiti i razgnevljeni Edip izazvao je kavgu u kojoj se sukobio sa Lajem i ubio ga, a zatim je poubijao i sve njegove pratioce.

Tako se ostvario prvi dio proročanstva: kralj Laj je poginuo od ruke rođenog sina. Ali Edipu se spremala još veća nesreća. Pošto je uništio Sfingu, neman koja je satrla mnogo ljudskih života i ugrozila opstanak grada Tebe, dobio je kao nagradu kraljevski prijesto i kraljicu Јokastu da se njome oženi, što je i učinio ne znajući da mu je to rođena majka. Tebanci su, naime, bili obećali da će onoga ko odgovori na Sfinginu zagonetku i ostane živ (jer one koji nisu znali odgovor ona je nemilosrdno ubijala), kao spasioca grada, proglasiti kraljem i dati mu Lajevu udovicu za ženu.

Desilo se, upravo po kobnom proročanstvu, da je na Sfingino pitanje:

 – Koje to biće ide ujutru na četiri, u podne na dvije, a uveče na tri noge? pravi odgovor dao Edip.

 – To biće je – rekao je on Sfingi – čovek, koji kao dijete baulja na četiri noge, tj. na rukama i nogama; kad odraste i ojača, ide na dvije, a kad ostari, služi se štapom kao trećom nogom.

Poslije toga, Sfinga se, poražena, bacila sa stijene i nestala, a Edip je postao kralj Tebe i oženio se Јokastom. Sa njom je izrodio četvoro djece: dva sina – Eteokla i Polinika, i dvije kćerke – Antigonu i Ismenu.

Zbog teškog Edipovog grijeha Tebom je počela da hara kuga, a zavladala je i velika oskudica i glad. Ljudi su masovno umirali, a preživjeli su tražili spas iz velike nevolje u kojoj su se našli. Delfijsko proročište predskazalo je da će se Teba spasti kad se pronađe i kazni ubica kralja Laja. Edip je naložio da se organizuje potraga za ubicom, proklevši ga da bude vječni mučenik i prognanik, koga niko od ljudi, kao zlikovca, neće primiti u svoj dom. Nije znao da je time izrekao presudu samome sebi.

Tragajući za Lajevim ubicom, kralj Edip je, poslije mnogo sumnji i kolebanja, pouzdano utvrdio (jer je, pored ostalog, pronađen i pastir koji ga je predao Polibovim ljudima) da je upravo on taj zlikovac. Strašno saznanje da je ubio oca i oženio se majkom – koja se, zbog istog saznanja, objesila – Edip je zlatnom iglom izvađenom iz Јokastine haljine probo zenice oba svoja oka i tako se oslijepio da ne gleda griješna djela koja je počinio.

A zatim je, slijep i skrhan bolom, oplakujući krvavim suzama svoju sudbinu, protjeran iz Tebe. Dugo je poslije toga, u pratnji svoje vjerne kćerke Antigone, lutao po svijetu, bez krova nad glavom, praćen prezrenjem ljudi, dok u najvećim mukama nije skončao svoj nesrećni život.

Edipovu sudbinu obrađivali su u svojim djelima poznati grčki tragičari Eshil i Sofokle, a kasnije i rimski filozof i pisac Seneka. Ali ono po čemu je njegovo ime ostalo poznato do danas velikom broju ljudi širom cijelog svijeta nisu bila toliko književna djela koliko izraz Edipov kompleks, kojim se u psihologiji označava „podsvjesna sklonost djeteta da oseća privrženost roditelju suprotnog pola i neprijateljstvo prema roditelju istog pola”, što se u nekim slučajevima javlja i kao teži duševni poremećaj i može biti izvor neuroza u kasnijem životu.

Literatura:

• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!