Djeca se često ogluše na naše zahtjeve i naredbe te roditeljima nije uvijek jasno kako riječi nikako da “dopru do njih”.
Kod dječije neposlušnosti razmislite i tek onda reagirajte
Možda će vas začuditi činjenica da su djeca u stvari “rođena” da slušaju, od samog dolaska na svijet pa do trenutka kada počnu dekodirati ono što im mi pokušavamo reći. Isto tako, oni su osobe koje razvijaju vlastite ideje, mišljenja i imaju svoju volju. Toddleri i mala djeca u stvari itekako dopro razumiju što mi želimo od njih i vrlo često naprave nešto potpuno suprotno i to najčešće iz pet razloga koje možete pročitati u nastavku teksta.
1. Nepovezanost
Djeca osjećaju nepovezanost iz više razloga. Ponekad jer su roditelji teški, manipulativni i zahtjevni, a da ni sami nisu uopće svjesni kako njihovo ponašanje izgleda, dakle, nenamjerno.
Zna se i dogoditi da roditelji neko nepoželjno ponašanje svog djeteta prime osobno, dakle smatraju ga negativnim i nepoželjnim, dok je to ponašanje ustvari posve odgovarajuće djetetovoj dobi. Dakle, trebate imati na umu da djeca neke stvari ne rade namjerno, da bi vas izbacila iz takta, nego ih rad jer su tome sklona sva djeca njihove dobi.
Nepoželjno i buntovno ponašanje djeca često ispoljavaju i kada osjećaju manjak roditeljske ljubavi te da su pogrešno shvaćena i okrivljena za nešto kada u stvari trebaju našu pomoć.
Naše pak odgojne metode, koje su često primijenjene s dozom frustracije i ljutnje, znaju djeci stvoriti osjećaj nelagode, zbunjenosti, pa čak i straha.
Dječija je pak želja i lijek za stvaranje ponovne veze, da napokon dešifriramo njihove poruke koje kažu: Budi nježna sa mnom i pomogni mi da se opet osjećam sigurno.
Riječi nisu dovoljne
Roditelji od ranih mjeseci počinju djeci govoriti što je ispravno, a što nije. Kada malo dijete na primjer udara, uvijek mu govorimo ne-ne, ili “au”, “to me boli”, “ne smiješ udarati druge”.
No, trebate imati nekoliko stvari na umu. Kao prvo, dijete nije iznenada postalo “zlo” i počelo mlatiti sve oko sebe, nego ustvari tako verbalizira nešto što još ne može izgovoriti, a kamo li objasniti. Druga stvar je ta, da djeca ne razumiju što im govorimo i neće to samo jednog dana shvatiti, nego svoje riječi trebate i materijalizirati, odnosno pokazati što pod njima mislite.
Na primjer, ako vas 10-mjesečno dijete stalno pokušava udariti rukom, možete mu uhvatiti lagano ruku kojom maše i reći “ne-ne, neću ti dopustiti da me udariš”. Dijete će vidjeti da mu nešto govorite i pritom ga hvatanjem ruke sprječavate da vas udari, što je znatno jasnija poruka.
Savjet plus: Nije poželjno djeci objašnjavati kako vas je neko njihovo ponašanje povrijedilo, kako ste zbog njega tužni i da ćete zaplakati. Ne samo da to nema nikakve svrhe, nego može i kod djece stvoriti osjećaj krivice i negativnih emocija te i nezdrav osjećaj odgovornosti za nečije “ranjene osjećaje”.
Neuvjerljivi smo ili često previše uzbuđeni
Ako roditelji ni sami ne vjeruju u neko pravilo, a žele ga provesti ili od početka sumnjaju da će ih dijete uopće poslušati, to je garancija za neuspjeh. Način na koji izdajemo smjernice ili zapovijedi odlučuje hoće li ih naša djeca i slijediti, prenose Djecjaposla.com.
Neki roditelji tako trebaju “usavršiti” način izdavanja naredbi ili iskazivanja svojih želja, malo izgraditi samopouzdanje i u stvari na kraj rečenice češće staviti tačku umjesto upitnika.
Također, dogodi se da su roditelji u mnogim situacijama jednostavno previše uzbuđen ili reagiraju preburno. Jedno veliko “NEEE” kada dijete krene prema zdjelici od psa ili nestrpljivost kada im se žuri iz parka, a dijete ne želi otići. Požurivanje i burno reagiranje na ne tako veliki problem, ako ih često ponavljate, mogu uzrokovati neželjeno ponašanje kojeg se nećete tako lako riješiti.
Pokušajte na neke situacije jednostavno reagirati ignoriranjem, ali naravno, ne ignoriranjem svog djeteta, jednostavno potencijalne provokacije. Druga opcija reagirati na način kao da niste previše uznemireni i kao da vas cijela provokacija, poput na primjer vrištanja ili cendranja ne dira previše. Na takvo ponašanje odreagirajte: “Ovo je malo preglasno za moje uši, pa te molim da se stišaš”. I nastavite raditi svoje. Ne dajte se izbaciti iz takta.
Previše naređujemo
Niko ne voli živjeti po tuđim naredbama i uputama, a pogotovo toddleri i tinejdžeri. Koliko god to često možete dajte svojoj djeci (čak i malim bebama!) priliku za autonomiju i samostalnost.
Naime, djeca umiru od želje da aktivno sudjeluju u svemu od rođenja pa na dalje. Uključite ih u što više odluka, potičite ih da zajedno riješite probleme i odaberete između više izbora.
Velik broj instrukcija i uputa koje im dajte izbalansirajte tako da im omogućite što više slobodno igre i time samostalnog zaključivanja i istraživanja. Uvažavajte i njihovo mišljenje, što će vam na kraju možda pomoći u tome da natjerate “vodu na svoj mlin”, odnosno da vas radije poslušaju i pokore se vašoj volji kada to bude potrebno.
Imaju “svoj način”
Ponekad je dobro što djeca ne slušaju sve što im kažemo, jer to održava njihov zdrav instinkt da uče na način koji je zapravo najbolji – kroz igru, istraživanje i pomoću svog “unutarnjeg instinkta”.
To može biti korisno u nekim situacijama i na nekim mjestima – kao na primjer u velikoj igraonici gdje dijete neće slijepo slušati naše savjete gdje se najbolje igrati, nego će krenuti samo istraživati i prepreke savladavati na vlastiti način, umjesto na onaj kojeg mi predložimo.
Nekad je jednostavno dobro biti svoj i drugačiji, no sve ima svoje vrijeme i svoje mjesto.