Osvrnite se oko sebe. Na ulici, u javnom prevozu. Za šalterskim redovima, trpezarijskim stolovima. U restoranima i parkovima. U školskim klupama. Pa čak i na najintimnijim mjestima, kao što su toalet ili postelja. Šta vidite? Tako je: ekran vašeg androida, tableta, ili laptopa. A sad ugasite ekran, pronađite svoj odraz u istom i pokušajte da se vratite u djetinjstvo, kada ste prijatelje sticali u parkovima i školama.
Sjetite se neopisive tuge kada su nas glasovi majki, čim se upale prve svjetiljke na ulici, dozivale da pođemo kućama. Hej, kako su duge te noći bile! Ko će dočekati sljedeći dan, kad bismo se opet okupljali u zelenom dvorištu u suterenu zgrade. Indijanci, kauboji, takmičenje u preskakanju lastiža, razgovori. Drugarstvo i drugarske „svađe“. Bili smo djeca, nismo imali „pametne“ telefone i Facebook profile i bili smo sretni, piše BUKA.
U godinama koje su došle, vrtlog modernog doba usisao je sve ono što je do tada važilo za normalnu i poželjnu pojavu u društvu; izbio iz dječijih ruku praćke, lastiž, loptu, ugurao im androide u ruke i ubijedio da će se tamo još bolje „igrati“. Igre su se pretvorile u digitalno nasilje i neodgovorno ponašanje. Djeca su često sebična, razmažena i drugare biraju prema tome kakvu odjeću nose i koji model telefona posjeduju. A društvo i druženje izgubili su svoju izvornu vrijednost i značenje. Među stotinama i hiljadama „prijatelja“ na mreži, nikad nismo bili usamljeniji.
Ali, za našu djecu još uvijek nije kasno. Okrenite ih prirodi i planinama.
Na planinama su svi jednaki.
Ovdje nema mjesta statusnim simbolima. Nakon boravka u prirodi, prijateljstva se više neće mjeriti po tome ko kakav telefon ima ili po tome jesu li patike iznošene ili nove. Već po tome ko je pružio ruku kada je trebalo prijeći preko stijene, i po tome koliko je osmijeha i istovjetnog osjećaja sreće izazvao isti razlog – recimo, pogled sa vrha.