Učiteljica poručila: Roditelji, pustite me da radim svoj posao!

Roditelji počinju sumnjati u moje kriterijume za ocjenjivanje, moje doživljavanje učenika, traže skrivene motive za to što sam njihovo dijete upozorila zbog nečega.


Nije isto brinuti o jednom djetetu ili o njih dvadeset troje. Moj razred ima 23 učenika. Dvadeset tri glavice. Plavokosi, smeđokosi, dugokosi ili kratko ošišani, smeđooki ili sjajnih zelenih očiju, svi su oni moji dragi mališani.

Ponekad mi je to teže objasniti roditeljima nego učenicima. Ove sam školske godine već nakon dva dana znala ime svakoga od njih (i sama sam bila prijatno iznenađena time), a već početkom oktobra postali smo pravi tim.

Kada dolaze na individualne razgovore, roditelje najviše zanima kako se njihovo dijete snalazi u razredu, šta radi…

Otprilike sredinom nastavne godine u prvom razredu počinju i primjedbe:

  •  – Niste primijetili da dijete A gura moje dijete!
  •  – Dijete B govori ružne riječi i ne želim da moje dijete sedi s njim.

Kad čujem takve primjedbe, polako zauzimam obrambeni stav ili preispitujem situaciju. Posljednjih dana roditelji mi, nezadovoljni ponekom slabijom ocjenom svog djeteta, često govore:

  • Kod kuće je sve znao.
  • Kod kuće piše kao violina.
  • Kod kuće sabira i oduzima gotovo napamet itd.

Roditelji počinju sumnjati u moje kriterijume za ocjenjivanje, moje doživljavanje učenika, traže skrivene motive za to što sam njihovo dijete upozorila zbog nečega… Nedavno sam, čak, primijetila jednog roditelja kako hoda lijevo-desno ispred našeg prozora i zaviruje u učionicu kao da nešto važno krijemo unutar svoja četiri zida. Otvorila sam prozor i pozvala ga da uđe u učionicu, ali je ostao ispred učionice gledajući u naše prozore.

A što mi to krijemo unutar svoje učionice? Što to učiteljica čini da je pojedini učenik drugačiji u školi nego kod kuće? Koje pogrešno dugme pritisnem pa mi učenik ne pokazuje znanje koje, prema riječima roditelja, pokazuje kod kuće?

Ima dana kada taj učenik provede više vremena sa mnom nego s roditeljima, i u razredu je okružen vršnjacima koji, kao i on, imaju određene potrebe. Kad je u razredu, svaki učenik treba da sačeka red da nešto kaže, treba da zna pravila ponašanja u zajednici i da sačeka svojih pet minuta. Ako učenik ta pravila nije naučio u svojoj porodici, svi imamo problem, piše Zelena učionica.