Nakon što je video u kojem učenik maltretira nastavnicu u Srbiji postao viralan, javnost sve više govori o različitim vidovima maloljetničkih prijestupa. Gdje je izgubljeno poštovanje? Ko je zakazao u sistemu? Zbog čega su nastavnici često žrtve učenika, ali i roditelja? Na ova i druga pitanja odgovore u današnjem Rezimeu dali su psihologinja Lejla Osmanagić i nastavnik u Osnovnoj školi Maglaj Šaban Bubalo.
Bubalo, koji je 40 godina u prosvjeti, kaže da je nasilje nad nastavnicima veliki problem o koje se malo priča.
– Škola je mjesto gdje djeca organizovano borave najduže vremena i u tom mjestu oni stiču znanja, vještine, formiraju se kao ljudi za budućnost. Međutim, u svemu tome ima i onih negativnosti i procentualno je najviše nasilja nad djecom, tzv. vršnjačkog nasilja u školi. Ono što je danas pojava, mada je bilo uvijek u manjoj mjeri, je da učenici imaju vrlo negativan stav prema nastavnicima jer valjda je takvo društvo gdje su se izgubile sve vrijednosti i misli se da se u životu može puno postići a da se baš i ne uči u školi.
Psihologinja Osmanagić naglašava da pojavu nasilja učenika nad nastavnim osobljem ne možemo gledati izolovano od pojave ispoljavanja društveno neprihvatljivih ponašanja djece, adolescenata općenito u društvu.
– Budući da imamo tendenciju povećanog nasilja općenito, tako se i nasilje prema nastavnicima iz godine u godinu povećava. U istraživanjima se došlo do podatka da je između 50 i 70% nastavnika doživjelo neki oblik nasilja od strane njihovih učenika. Svakako je više pažnje posvećeno vršnjačkom nasilju, nasilju nastavnika nad učenicima, a tek onda učenika nad nastavnicima.
Pojašnjava da svako dijete u svojoj porodici usvajaja sistem vrijednosti i samim tim vrednovanje škole kao važnog segmenta života.
– Direktno s tim je u vezi i vrednovanje nastavnika koji imaju jako važno ulogu u životu svakog nastavnika i djeteta. Sistem vrijednosti je samo jedna od pogrešnih sistema vrijednosti koje dijete može imati usvojen i samo jedan od riziko faktora koji mogu dovesti do pojave nasilja. Za veliki broj nasilja se ne može naći kvalitetan uzrok dok se ne uradi istraživanje motiva.
Na pitanje koliko se u proteklih 40-ak godina promijenio odnos učenik-nastavnik Bubalo kaže:
– U dobroj mjeri je nestalo poštovanja. Nekada su učitelji i vjerski službenici bili ugledni u svakoj sredini i bili su poštovani. Mislim da danas imamo društvo bez ikakvih vrijednosti. Konkretzno do sukoba učenik-nastavnik dolazi zato što nastavnik traži. Traži da se uradi zadaća, da se nauči i to dobar broj djece danas jednostavno izbjegava. Ako se ne radi, ne uči se, znači ne možeš imat dobru ocjenu. I jedan od najvećih sukoba, mada nije jedini, su te ocjene. Kad nastavnik hoće da uključi roditelja, dešava se da se pogorša situacija jer roditelj jednostavno previše vjeruje djeci.
Danas imamo jedan tio roditelja, ja bih ih nazvao helikopter roditelji, koji kruži iznad djeteta, prati sve, snima, drži sve pod kontrolom i takvi roditelji znaju kako treba nastavnik da radi, znaju koliko njegovo dijete, znaju kakvu njegovo dijete treba da ima ocjenu. I tu nastaje onda problem koji se vrlo teško rješava. Danas dijete može na času da radi bilo šta. Da vrijeđa, da hoda, da ometa drugu djecu, nemate pravo ga udaljiti s časa. To je nekad bilo. Danas su žrtve sva ostala druga djeca, većina djece hoće radi. Pojedinci su problem i isti takvi su i roditelji.
Osmanagić navodi da se odgojno-disciplinske mjere izriču kada učenik svojim ponašanjem krši pravila škole.
– Nastavnik treba da održava disciplinu i jednu razrednu klimu i u tom smislu kada se obraća grupi naravno da je ton nekada i viši. Međutim povisiti ton na jedno dijete koje je možda bilo žrtva nasilja u svojoj porodici i kome će to možda biti okidač za neku agresivnost prema tom nastavniku ili neku njegovu novu traumu, naravno da je to nešto što izbjegavamo. Sistem koji se sada koristi u školama nije toliko usmjeren na odgojno-disciplinske mjere koje roditelji i djeca percipiraju kao kazne. više se pažnje posvećuje razgovorima koji se obavljaju sa učenicima u okviru odgojno-psihološke podrške. Ponašanje djeteta je samo simptom nečega što se dešava njemu u životu i njegovom okruženju.
Bubalo naglašava da je tačna konstatacija su su “djeca zlatna kakvi su roditelji”.
– Sa problemima sa djecom mi nekako u školi možemo na kraj izaći. Nažalost s roditeljima vrlo teško. Roditelji su postali malo odraslija djeca koji žele sve ovo što nisu dostigli u svom životu, da pokušaju kroz dijete.
Psihologinja ističe da je izricanje odgojno-disciplinske mjere krajnja situacija kojoj nerado pribjegavaju, piše federalna.ba.
– Mislimo da je važniji odgojno-pedagoški rad i sa učenicima i sa roditeljima.
– Svaki radnik bi trebao na svom radnom mjestu da ima mir i poštovanje da može da radi. Nažalost, prosvjetni radnik je uskraćen za to. Prosvjetni radnici su dovedeni u jedan težak položaj i sve više ih napušta taj poziv, naglasio je Bubalo.
– Nastavnička profesija je postala sve više zahtjevna. Nastavnici stoje pred mnogim izazovima, nije to više samo podučavanje, to je sve više i realizacija odgojnih procesa. Narušen je dignitet prosvjetnog radnika i to se preslikava i na naše roditelje i na učenike. Mislim da obrazovanje treba podići na nivo koji zaslužuje, zaključila je Osmanagić.