Šta je bonton i kako je nastao?

Jeste li se ikad pitali šta u prijevodu znači riječ "bonton"?


Gold cutlery and dishes set against pink background, formal place setting

Tokom vijekova, na svim kontinentima i u svim civilizacijama, ljudi su, u međusobnim odnosima, stvarali običaje i navike koji su od pojedinaca zahtijevali određeni način ponašanja i uklapanja u život zajednice.

Tako su se razvijala pravila o lijepom i pristojnom ponašanju. Stvorena pravila i običaji prenosili su se pod uticajem vaspitanja u porodici, kao i pod uticajem same društvene sredine, s generacije na generaciju, razvijala su se i dopunjavala, a i mijenjala kada su se mijenjala društvena uređenja i odnosi među ljudima. Danas su nam neki običaji i pravila o lijepom ponašanju smiješni i zbog svog formalizma izgledaju nam besmisleni i nerazumljivi, ali oni su dio kulturne historije pojedinih naroda i daju nam sliku načina života u davnim vremenima.

Ipak, ostalo je mnogo toga što je i danas uobičajeno u ponašanju prema drugim ljudima. Osnova svakog lijepog ponašanja su iskrenost, dobronamjernost, pravednost, istinoljubivost, jednostavnost i ljubaznost, a tu su i sve one vrline koje su bile, kao najplemenitije ljudske težnje, pokretač razvoja samog čovječanstva. Zato oduvijek i zauvijek vrijede pravila „ne čini ono što ne bi želio da tebi učine” i „ponašaj se tako kako želiš da se drugi ponašaju prema tebi”.

Bonton (francuski bon ton, što znači „dobar ton”) označava pravila lijepog i pristojnog ponašanja u svakodnevnom životu. Mišljenje da je bonton lijepo ponašanje u visokom društvu nije tačno, jer bonton predstavlja smjernice ponašanja za sve, uvijek i svuda, bilo da smo s nekim ili sami.

Tekuće potrebe ljudi zahtijevaju stalno mijenjanje, usavršavanje i prilagođavanje bontona, pa činjenica da je nekad bilo pristojno srkati kafu ne znači da i danas treba da čujemo te zvuke za stolom. Zato se kaže da svrha bontona nije da sputava ljude, jer je prilagodljiv situaciji i atmosferu čini prijatnom. Uvažavanje pravila ponašanja na nekim mjestima (npr. pozorište, crkva) pokazuje da ih poštujemo, tako da nema mjesta tvrdnjama da je bonton rezervisan samo za snobove.

U porodici dijete uči osnove bontona, a u školi i u kontaktu sa drugim ljudima se usavršava. Ono što nam vaspitne ustanove i sredstva javnog informisanja danas nude najčešće ne daje željene rezultate. Većina pravila koja unose nepotrebne formalnosti sa pravom su izbačena iz upotrebe, a preostala su prilagođena savremenim uslovima. Obnavljanje osnovnih normi lijepog ponašanja dovelo bi do harmoničnijih odnosa među ljudima. Naravno, bez pridržavanja previše strogih pravila koja guše, ali poznavanje granica pristojnosti svakako je neophodno.

Lijepo ponašanje ima svrhu da nam omogući da se prijatno osjećamo u društvu, ali i da ne uznemiravamo druge nepristojnošću. Kada pravila bontona preovladaju u društvu, postaju zaštita od neotesanih i nepristojnih ljudi. Da bi se to postiglo, potrebno je podići ljudsku svijest na viši nivo. Bonton koji bi bio primjenjiv svuda u svijetu ne postoji, ali postoje pravila čije poštovanje čovjeka definišu kao humano i razumno biće.

Velikim dijelom bonton se bazira na tradiciji. To što Englezi piju čaj u pet sati popodne ne podrazumijeva nužno i lijepo ponašanje. Ali dizanje malog prsta pri podizanju šoljice čaja jeste odraz prefinjenosti. U zavisnosti od kulture variraju mnogi maniri. Japanci se, na primjer, u znak poštovanja duboko klanjaju, u jednoj azijskoj kneževini najveće gostoprimstvo izražava se masažom ili je možda bolje to nazvati gaženjem.

Eskimi se pozdravljaju trljanjem nosa o nos, pripadnici jednog plemena u Južnoj Africi plaču od sreće kada se vide, a u Pakistanu se žene pozdravljaju ljubljenjem u obraz, ruku i pletenicu. Jedan od manira koji je u našoj kulturi neprihvatljiv, kod sjevernih naroda i Nijemaca predstavlja osnovu pristojnosti: pohvala domaćici podrigivanjem na kraju obroka.

Iako je očigledno da se treba ponašati na kulturan način, principi koji nas na to inspirišu vremenom se mijenjaju. U antičkom Rimu običaj da se jede ležeći na niskim divanima bio je vrhunac otmjenosti. Poslije pada Rimskog carstva varvari su uveli običaj objedovanja za stolom, kao što se čini i danas. To što su se njihovi ručkovi pretvarali u prožidranje uz pomoć ruku, to je druga priča, ali su nesumnjivo unijeli primjesu civilizovanosti. I komunikacija između osoba muškog i ženskog pola s vremenom se izmijenila i omogućila veću bliskost i slobodu, ali javile su se i zamerke.

Mladićima se zamjera bahatost, javno ismijavanje i ponižavanje drugih, dobacivanje na ulici, ponašanje koje se ne može nazvati kavaljerskim, šovinizam i mačo stav. Djevojkama se danas može zamjeriti previše slobodno ponašanje, pretjerana opterećenost izgledom, nepoštovanje sebe, ogovaranje. Uopšteno govoreći, i jednima i drugima može da se zamjeri nekultura, nezrelost, vulgarnost, psovanje, konformizam, podjela ljudi prema materijalnim mogućnostima, sklonost predrasudama, otuđenost od religije, prevelika upotreba alkohola i dr.

Autor prve knjige napisane na temu lijepog ponašanja je monsinjor Delakaza, italijanski crkveni velikodostojnik i naučnik koji je živio u XVI vijeku. Knjiga je imala zadatak da razgraniči društvene slojeve: bogati su morali da poštuju pravila lijepog ponašanja, a ista ta pravila su prost narod osuđivala da takav i ostane. Uprkos činjenici da su italijanski dvorovi predstavljali avangardu po običajima i lijepim manirima u XVI vijeku, svojom knjigom je monsinjor Delakaza morao da opominje plemiće (narod je u to vrijeme bio nepismen) da ne obavljaju nuždu uza zid (i to unutrašnji) svoje ili tuđe kuće, niti da nožem čačkaju zube za stolom.

Lijepi maniri nisu uvijek bili prihvatani s radošću. Viljuške su, na primjer, prvi koristili Tartari (tadašnji varvari) još prije 1000. godine; upotreba viljuške počinje u isto vrijeme u Veneciji, a kasnije na svim italijanskim dvorovima. Na pariskom dvoru je prihvataju 1500. godine, a u Njemačkoj tek u XVIII vijeku. Ali od samog početka nije se štedjelo na osudi viljuške: nazivana je đavolskim instrumentom, ženskim priborom, smatrana je znakom dekadencije.

Danas, kao i nekada, lijepi maniri služe da čovjek bude prihvaćen, da se sam ne isključi iz društva, da ostvari zajednicu sa drugima, a da ipak zadrži odgovarajuću distancu.