Poznajem majku koja sjedi ispred mene. Zajedno smo prošle mnogo. Bila sam učiteljica čak trima njenim kćerkama i može se reći da smo gotovo postale prijateljice. Ona je posvećena, savjesna majka koja svoju djecu voli svim srcem. Znala sam oduvijek da mogu s njom da budem potpuno otvorena i kada su vijesti dobre i kada baš i nisu. Znam da mi vjeruje. Ali, danas, prvi put, postavila mi je pitanje na koje sam poželjela da joj odgovor prešutim. Da slažem. Nisam znala kako da prevalim istinu.
– Marijanine ocjene su dobre, vidim to; mene brine nešto drugo. Čini mi se da ona više uopšte ne voli da uči kao ranije, rekla je.
I u pravu je. I ja sam kod njenog djeteta primijetila istu stvar. A znam i zašto. Imam odgovor, tu je, na vrh jezika. Ali ne znam da li mogu da joj kažem. Razapeta sam između odgovornosti da pomognem Marijani i činjenice da to što ću reći može zaista da povrijedi njenu majku.
Istina – za ovu majku i mnoge druge roditelje – je ovo: Njeno dijete žrtvovalo je svoju prirodnu radoznalost i žeđ za znanjem, na oltaru postignuća. I za to smo krivi – MI. Marijanini roditelji, nastavnici, društvo – svi smo saučesnici u ovom zločinu protiv učenja. Od prvog dana kada zakorače u učionice, usmjeravamo ih prema cilju i treniramo ih da svoj napredak, svoju vrijednost, mjere prema nekakvim brojevima, ocjenama, poenima, nagradama. Naučili smo Marijanu da je njen potencijal vezan uz njen intelekt, a da je njen intelekt daleko važniji od karaktera.
Naučili smo je da sakuplja petice, medalje, diplome sa takmičenja i nenamjerno smo je naučili da nam uopšte nije važno kako je do njih došla. Šta je žrtvovala. Učili smo je da štiti i razvija svoje akademsko savršenstvo po svaku cijenu i da je bolje odustati ako se stvari zakomplikuju nego rizikovati da se pokvari taj savršen rezultat, savršena slika. I, iznad svega, učili smo je da je neuspjeh strašan. Da ga se treba bojati. I taj strah je uništio njenu dječiju radoznalost i želju za učenjem.
Pogledala sam u ovu mamu i pokušala da pronađem neki nježniji način da joj saopštim da svakodnevno zvocanje zbog ocjena istovremeno hrani Marijaninu zavisnost od majčine sklonosti da rješava probleme umjesto nje, i uči je da su nekakve brojke, nagrade koje dobija daleko važnije od truda koji je ona uložila da nešto novo nauči. Marijana je toliko zaokupljena ciljem da zadovolji svoje roditelje da je sada njena želja za novim saznanjima ugušena stalnom potrebom za potvrđivanjem u očima drugih ljudi, kroz ocjene, piše M. I. za portal Zelenaucionica.com.
Namjere i trud koji ova majka ulaže dolaze iz čiste ljubavi i to je jasno kao dan. Želi da se cijeli svijet pred njima otvori, a sve ono što radi da bi im pomogla da ostvare nešto za šta ona vjeruje da će im osigurati sreću i uspjeh, zapravo je možda kamen spoticanja na tom putu.
Marijana je izuzetno pametno i sposobno dijete i njena majka je na to svakog dana podsjeća. Ali, nikakvu istinsku pohvalu Marijana ne dobija za sam trud koji ulaže da riješi taj težak zadatak iz matematike ili završi projekat. Ako je na kraju napornog procesa rješavanja zadatka rezultat koji je ona dobila pogrešan – ona je omanula, bez obzira na to koliko je truda uložila ili šta je u tom procesu naučila. I uprkos tome što niko to ne primjećuje, baš u ovim situacijama djeca najviše uče. Uče kako da budu kreativna i traže rješenja problema. Uče se samokontroli i istrajnosti. Uče se da prepreka nije trenutak da se odustane, već da se traži drugi put do rješenja. Ali, pošto su toliko uplašeni od same pomisli na neuspjeh, jednostavno se trude da ulaze u intelektualno što manje rizične situacije. Znaju da ako probaju nešto drugačije i to im ne pođe za rukom, taj neuspjeh biće neka vrsta dokaza da i nisu baš toliko inteligentni, čim im se može desiti da omanu.
Bolje je igrati na sigurno.
Da li je stvarno tako? Da li je to ono što želimo da postignemo? Djecu koja ređaju petice, ali mrze učenje? Djecu koja su akademski uspješna, ali se plaše da zarone u nepoznato i naprave velike stvari?
Marijanina majka je veoma uspješna žena, a bila je i odličan đak. Zna koja je vrijednost napornog rada, naučila je to na svom primjeru. Njoj je njena majka dozvolila da griješi, pada i ponovo ustaje, igra se i uči, ali danas kad ona ima svoje dijete, nije u stanju da uvidi značaj i vrijednost borbe za cilj. Želi da svom djetetu pruži sve, a zaboravlja da najvažnija iskustva u djetinjstvu dolaze od onog osjećaja kad se suočavate sa izazovom, onih trenutaka kad se izgubite u pokušajima da nešto postignete, kad padnete pa morate ponovo da ustanete, i to vam nije teško jer znate da vas na kraju puta čeka neko novo saznanje.
Na kraju, razumijem ovu majku, jer je ona kao ja. I reći joj istinu teško je iz dva razloga: zato što se plašim da će je to naljutiti i da će početi da se brani, ali i zato što i sama moram da se suočim sa istim greškama, i kao učitelj i kao roditelj. Ali, istina je jedina koja u ovom slučaju može da nam pomogne da mi pomognemo svojoj djeci da ponovo pronađu svoju intelektualnu hrabrost, svoj entuzijazam za učenje i snagu koja im je potrebna da bi izrasli u nezavisne, sposobne ljude.
I, ako bude sreće, dočekaćemo da odrastu i zahvale nam. Na tome što smo bili spremni da im živote učinimo malo težim danas, kako bi bili spremni da biju bitke koje ih čekaju sutra.