Šta ako dijete do 3. razreda ne savlada vještinu čitanja i pisanja?

Kako se to odražava na njegov daljnji uspjeh u školovanju?


Foto: Envato
Foto: Envato

Škola i učenje mogu biti stresni učeniku, a time postaju stresni za cijelu porodicu i itekako narušavaju dinamiku porodičnih odnosa. No šta se događa ako roditelj ne reagira na vrijeme, čim primijeti neke poteškoće savladavanja osnovnih vještina, kao što su one čitanja i pisanja, objašnjava apsolventica defektologije Anja Rendulić za portal Roditelji.hr.

Škola je završila prije tri sedmice, a ja još sabirem dojmove. Kroz ruke su mi ove godine prošli roditelji i djeca potpuno potrošene energije od online nastave, muka po zadaći i svađa oko iste. Nemogućnost informacija uživo te rad od kuće sigurno nisu nikome pomogli. Kada zbrojim minus i plus, školska je godina bila uspješna s obzirom na uvjete. No kada pogledam statistiku ljudi koji mi dolaze, psihičko stanje djece te narušenu prodičnu dinamiku zbog škole, školska je godina bila poražavajuća.

Poražava činjenica koliko su djeca nesamostalna. Koliko rodtelji imaju nizak prag frustracije na školske zadaće i probleme. Poražavajuća je činjenica da sve više djece ima problem s čitanjem i pisanjem. Nevjerovatno puno djece dolazi s anksioznim ponašanjem. Bez samopouzdanja. Bez svjesnosti u sebi. Kao da su krivi što su se rodili pa se požele sakriti i ne sudjelovati u svijetu uopće. Nema prostora za pogreške iz kojeg dijete uči, svima se nameće neki standard ponašanja, izgleda, ocjena… pitam se čiji je to standard? E sad ću vam reći kako je do toga došlo…

Zamislimo jednu porodicu od četiri člana. Mama, tata, dječak, koji pohađa 3. razred, i sestra u pelenama. Tokom vrtića je s razvojem dječaka bilo sve u savršenom redu. Krenuo je u školu. Na testiranju za prvi razred sve je savršeno riješio, ali mali je problem postojao s glasovnom analizom i sintezom. Stručna služba u školi kaže da to nije strašno i da će dijete to savladati tokom 1. razreda. Prva godina prolazi gotovo u redu, ali slovkanje ga i dalje muči. Teško spaja slogove, subvokalno čita, a i rukopis baš nije čitljiv. Stručna služba i dalje govori mami kako ima vremena, sve će se to posložiti.

Tokom 2. razreda zahtjevi u školi su sve veći i teži. Čitanje s razumijevanjem, poredak riječi u rečenici, zadaci riječima, odgovaranje punim rečenicama, tablica množenja… hm, sad više nije samo problem u slovkanju, sporom čitanju i pisanju. Zadaća se ne stiže napisati u boravku, nosi se kući. Kod kuće roditelj sjedi s djetetom i piše do sat vremena. U redu je. Sat vremena nije strašno. Pa svako može odvojiti sat vremena za dijete i zadaću.

 – Ja ću pomoći svom dijetetu, pa valjda ga ja najbolje poznajem.

I tako smo uz malo truda završili i 2. razred.

Nova školska godina. Školarac je već veliki trećaš. Vesele se svi, rana prekrasna jesen, nova školska torba, prijatelji koji se dugo nisu vidjeli. Dvije sedmice prođu kao vjetar i dijete jedva čeka ići igrati se s prijateljima, učiti, igrati graničara na tjelesnom.

Do jednog dana, kada mu se više baš i ne ide. Nije baš motiviran za školu, svi mu idu na živce. Učiteljica nakon mjesec dana piše opasku u e-dnevnik kako dječak nema ni jednu zadaću od početka godine, kako ne prepisuje s ploče. Kada se radi grupni rad odbija odgovarati na pitanja, često je ljut i plače bez razloga te se i igra pod odmorom promijenila. Radne su bilježnice prazne, a ono što je riješeno, ne da se pročitati. Muk. Mama i tata će pomoći.

Svaki dan nakon škole pregledat će bilježnice i knjige. Ništa neće pronaći unutra. Pitat će dijete što su radili u školi i što je za zadaću. Dijete neće znati. Pritom se povisuje ton i drže se prodike. Kako sijedi u školi kao deblo, ništa ne čuje, nema pojma gdje mu je glava. Zovu se roditelji druge djece, slika se zadaća. Sjeda se djetetom i navodi ga se. Uloga djeteta – odradi što sam ti rekao i ne imaj pravo glasa. Dolazi period prvih lektira. ‘Šuma striborova’ i ‘Heidi’. 200 strana.

U 3. razredu. A dijete još slovka… pa se pojavljuje prva gramatika iz engleskog jezika, ispiti sa slušanjem. Prve dvojke iz engleskog. Svaki dan piše se zadaća poslije škole. Mama, tata i dijete. Seka je mala pa spava. Sat vremena pretvorilo se u dva, nekad i tri. Umor je sve veći. Mama ne stiže sve, a tata se brzo naljuti ako dijete ne zna 4×3.

 – Kako ne znaš koliko je 4×3, pa sto puta smo to već ove sedmice ponovili?! Iz očaja mama se obraća na moj mail i dogovara sastanak.

Prve konzultacije prolaze ugodno, mirno. Na tati se vidi rastresen pogled, međutim, mama dobro hendla sva moja pitanja i odgovore. Dječak je veseo, komunikativan. Provjeram znanje hrvatskog, matematike te engleskog jezika. Generalno nije loše, međutim, primjećujem potpunu nesamostalnost u radu. Pri rješavanju često čeka potpitanje, navode na odgovor, no kada ga se usmjeri, do rješenja se dođe brzo. Rukopis nije čitljiv. U razgovoru s majkom otkrivam da je problem bila glasovna analiza i sinteza pri upisu te da je dosta teško rješavao probleme koji su zahtijevali čitanje. A sve zahtijeva čitanje. Upućujem ih na timsku obradu. Razmišljam kako već nisu to odradili, dobili uputu od učitelja.

Ako dijete do kraja 3. razreda nije savladalo čitanje, nešto ne štima. Timska obrada se, naravno, čekala nekoliko mjeseci, već je prošlo prvo polugodište 4. razreda. Za to vrijeme smo dječak i ja cijelo vrijeme radili. Učili smo, gradili samopuzdanje. Shvatali sami svoje mogućnosti i granice.

Usudili se rješavati i pokušati riješiti stvari veće od nas i cijenili grešku jer NAS JE NAUČILA DA JOŠ NISMO SPREMNI, ali da ćemo uskoro biti. Učiteljica primjećuje velik napredak u djetetovu ponašanju, fokus je bolji, na času opet sudjeluje u raspravi i grupnom radu. Čitanje ga i dalje muči, ali puno se više javlja za samostalno čitanje. Razred ga bodri i podržava.

Timska obrada odrađena te se čeka nalaz. Bum. Teškoće čitanja i pisanja. Bum. Sredina 4. razreda. Bum. Individualizacija. Panika i strah roditelja. Krivnja. Međusobne svađe. Dijete shvata da je svađa zbog njega. Osjeća se loše. Sve godine pisanja zadaća, SADA dolaze na naplatu jer je roditelj UMORAN. Akumulirani stres sada jede sve pred sobom. Na najgori mogući način. Što je individualizacija? Što to znači? Hoće li dobivati drugačije testove? Ali ja ne želim da on misli da je drugačiji, da druga djeca vide da dobiva ‘lakši’ test…

I tako smo došli do potpuno krivog funkcioniranja jedne mlade i prekrasne porodice. Zbog čega? ZBOG ŠKOLE.

Vratimo se na početak i čitajmo opet.

Tokom 1. razreda dijete nije savladalo čitanje i pisanje. U redu.

Tokom 2. razreda dijete nije savladalo čitanje, pisanje i tablicu množenja. NIJE U REDU.

Tražite pomoć!

 


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!