U eri kada nam je svaka informacija dostupna, nije luksuz doći do saznanja o onome što nas interesuje, na jedan klik. Sve više djece još u jaslicama počinje da ovladava osnovnim pojmovima jezika i matematike, kao i svijeta koji nas okružuje, a ritam, pokret, crtanje su prirodna potreba ovog uzrasta. Djeca koja su prošla kroz predškolsko obrazovanje uglavnom već imaju osnovna znanja o brojevima, slovima, neka već znaju da pišu i čitaju, tako da škola nije ni prvo ni jedino mjesto gdje se stiče znanje, prenosi mreza-mira.net.
Uloga porodice i škole
S druge strane, uloga porodice se, takođe, dosta promenila. Roditelji su sve više odsutni u odrastanju djece prirodom svojih poslova, a sve više slobodnog vremena im zauzimaju različiti sadržaji koji se takođe mogu dobiti na jedan klik. Živimo u digitalnom dobu i toga moramo biti svjesni.
Škola se formalno naziva obrazovno-vaspitnom ustanovom, i negdje se podrazumjeva da je njena primarna funkcija obrazovanje, a da su vaspitni dio u većoj meri obavili porodica ili predškolska ustanova prije nego što je dijete pošlo u školu. To bi značilo da je dijete samostalno, odgovorno i da umije da poštuje osnovna pravila boravka u jednoj formalnoj sredini kao što je škola, a da škola na tu osnovu nadograđuje obrazovanje.
Što su približniji stavovi i vrijednosni sistemi u porodici i školi, to je veća šansa da se dijete u svemu tome bolje snađe. Ako se odgovornost za bilo koji problem koji nastane prebacuje sa jednih na druge, onda dijete ima nekoliko mogućnosti: da bude zbunjeno, da bude pod stresom, da se sakrije iza zaštitnika, da postane buntovnik itd.
Prvenstvena uloga škole danas bi trebalo da bude razvijanje kritičkog mišljenja prema svemu onome što se saznaje, pa i da se djeca nauče da ne uzimaju zdravo za gotovo svaku informaciju do koje dođu. Sem dogovorenih i proverenih znanja koje škola pruža, učenik treba da zna šta dalje s tim i zašto je to važno, pa čak i kako da barata svim tim činjenicama koje „mora da zna“ za ocjenu.
Da li sve petice znače da je dijete uspješno
Ocjena je postala najvažniji aspekt čitavog obrazovanja i od kako dijete kroči u školu ocjena je nešto što želi da osvoji. Ocjenu izjednačavamo sa uspjehom, a uspjeh sa nekom ličnom vrijednošću, a imperativ je biti uspješan. Nema ničeg lošeg u tome da neko bude uspješan, naprotiv, samo što učiti djecu da budu uspješna ne podrazumeva da uvijek moraju imati sve petice u dnevniku. Biti uspješan znači biti samostalan i odgovoran, koristiti svoje jake strane i posvećeno raditi na svojim slabim stranama, dati svoj maksimum i željeti da uvijek možeš više. Djecu treba naučiti i tome šta kada nešto ne uspiju, šta kada pogreše, šta kada ne urade ono što je njihov zadatak, šta kada nešto ne razumiju, šta kada nešto ne mogu.
Mi danas često nemamo vremena ni da ispratimo šta se sve događalo u toku jednog dana, jer smo preopterećeni svakodnevicom. Ovaj pristup zahtjeva drugačiju porodičnu organizaciju i jasniju podjelu uloga i zaduženja unutar nje.
U savremenim stilovima roditeljstva djeca se štite od opasnosti koje ni ne postoje: djetetu se nosi ranac jer je ono previše malo da ga ponese, djetetu se ne da da učestvuje u kućnim poslovima jer ono ne umije to da uradi, rade se domaći zadaci sa (umjesto) djeteta jer ono to ne razumije, žalimo se na ocjenu koju je dijete dobilo jer je nastavnik dao previše težak test itd. U suštini, ne pomažemo djetetu da se razvija i da bude zadovoljno sobom, već pokušamo da mu sklonimo prepreke na putu.
Niti brižnijih roditelja, niti nezadovoljnije djece u današnje vrijeme
Kao što domaći i kontrolni zadaci treba da imaju ulogu da dijete razvije svoje radne navike i da redovno uči, tako i zaduženja unutar kuće treba da služe tome da dijete postaje samostalnije i odgovornije i da preuzme brigu o stvarima za koje je sposobno. Ako je dijete već kao jako malo sposobno da preuzme brigu o svojim igračkama, sigurno je sposobno i da brine o tome da li je ponijelo sve što mu je potrebno za školu i da li je uradilo svoj domaći zadatak. Svakako je brže i lakše da mi sve to uradimo umjesto njih, nego da dugo i uporno istrajavamo u namjeri da oni sami nauče šta je njihov „posao“, pa i da naprave grešku, zaborave, prihvate posljedicu za to, nauče nešto iz tog iskustva i idu dalje.
Roditelji takođe treba da se rasterete pritiska da će se nešto strašno loše desiti ako ne urade nešto za svoje dijete. Ako dijete ima domaći zadatak, roditelj može da provjeri da li je dijete ispunilo svoj „posao“ i završilo domaći zadatak, kao i da pomogne ako djetetu nešto nije jasno, ali ne prije nego što dete to samo pokuša, čak i po cijenu da pogriješi (i na greškama se može puno naučiti). Takođe, ako je dijete dobilo nižu ocjenu na testu, roditelj može zajedno sa djetetom da analizira test i zajedno dođu do toga gdje i zašto je došlo do greške, tako da dijete ima šansu da sljedeći test uradi bolje na osnovu onoga što je zaključilo iz ovog iskustva.
Sasvim je u redu da ne mislimo na isti način kao što to rade nastavnici, ali gradivo je, ipak, više njihov fah. Bilo bi dobro da svojoj djeci budemo roditelji i posvetimo im kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme, a da ih, što se škole i školskog gradiva tiče više učimo da razmišljaju, povezuju, zaključuju, primenjuju i naporno rade na sticanju znanja svakodnevnim radom i bez odlaganja za sutra. Kad god dijete uloži neki trud i postigne uspjeh, nagradite ga, naučite ga da samo nagradi sebe, jer uspjeh se ne podrazumjeva, on je rezultat posvećenog i redovnog rada. Uspjeh može biti dobijanje bolje ocjene nego na prošlom testu, razumevanje nečega što ranije nije uspjevalo da razumije, pronalaženje načina da uradi test za jedan čas, osvajanje bilo koje nagrade na takmičenju za koje se dugo i posvećeno spremalo i još puno toga što nije ocjena 5 u dnevniku.
(Školski.ba)