Djeca se raspoređuju po školama po mjestu prebivališta kako bi se izbegle socio-ekonomske razlike. Finci imaju mogućnost doživotnog permanentnog usavršavanja jer je obrazovanje, ma na kom nivou, uvijek i za sve besplatno, pa čak i u privatnim školama koje su takođe besplatne i koje rade po istom planu i programu kao i državne škole. Didaktički materijali su odlični,a pošto je omasovljena upotreba kompjutera, mnogi udžbenici se štampaju i u elektronskoj formi.

Inače, kada se u 7:30 izjutra otvore škole u Finskoj, đaci veselo utrčavaju u školske hodnike, skidaju cipele i jakne, odlažu ih u svoje plakare, peru ruke i toliki je žamor gde se svako svakom javlja, svi se poznaju, imenom dozivaju nastavnike, javljaju im se, osmijeh ne silazi sa lica, muzika se čuje dok ne počne čas i to je izvrstan pozitivan efekat na radnu atmosferu koja im prehodi. Svako dijete pronalazi svoje odeljenje, koje po finskim školama, ima svoje ime…najčešće su to pojmovi vezani za prirodu, imena biljaka, životinja itd. Djeca sa smetnjama u razvoju stižu taksijem, koji plaća država, i nastava može da počne.

Učionice su prostrane i svetle sa mnogim pomoćnim sredstvima koja doprinose boljoj nastavi. Materijali namještaja su trajni, a boje zidova pastelnih veselih boja.

U školama, pored redovnih učionica postoje i teretana, biblioteka, prostorije za razonodu, soba sa muzičkim sadržajima, soba za sekciju narodnih rukotvorina, studio za glumu, prostorija za naučna istraživanja, fotelje gdje se učenici odmaraju čitajući, šah stolovi i mnogo toga još. Bitna stvar je i ta, da škole imaju i razne životinje koje učenici hrane, ribice, kornjače, zeke itd…a mnogobrojno bilje sami đaci zalivaju i time se uče odgovornosti i ljubavi prema prirodi. Pored ovoga, sakupljaju i materijale za reciklažu što im širi ekološku svijest. Djeci je dozvoljeno i da pomažu tetkicama ili u kuhinji ako to žele, i time se briše pretjerana hijerarhija. Kada je vrijeme za odmor, djeci je dozvoljeno da idu napolje bez obzira da li je kiša ili snijeg.

Poslije rada dolazi bogat topao obrok, često su recimo na meniju ćufte, pire, salata, hleb, a fascinantan je običaj da svi jedu za stolom na kome je uvijek čist stoljnjak ili veliki salvet, na kome je obavezno vaza sa cvijetom, tokom cijele godine. Obroci se mogu prilagoditi djeci sa raznim potrebama, ali se to unaprijed najavi, pa se sprema i vegetarijanska hrana, hrana za određene bolesti, organska hrana…itd. Sami obroci su nutritivno izbalansirani i čine trećinu preporučene kalorijske vrijednosti za dati uzrast. Statistike kažu da djeca u školama najviše vole da jedu mariniranog lososa, desert od borovnica, lazanje, vegeratijanske palačinke…U školi, nastavnici jedu zajedno sa djecom. Kada se vrijeme za ručak završi, djeca sklanjaju sve za sobom i odnose pribor na mesto gdje se odlažu upotrebljeni sudovi, a takvu naviku poslije prenose i u svojim domovima. Inače, Finska služi đacima besplatne obroke još od 1946. godine.

Atmosfera u odjeljenjima je opuštena, pa, ako učeniku dosadi da sjedi, može da protegne noge, mogu da šetkaju po učionici, ali je bitno da diskusija o onome o čemu se uči, nikad ne prestaje.

Škola se obično završava u periodu od 12:00 do 14:00 h zavisno od uzrasta. Kako roditelji mnoge djece rade do 17:00 h. škole djeci mlađeg uzrasta daju mogućnost da ostanu u školi, a škole su zbog ovog problema, napravile za djecu starijeg uzrasta i mnoga velika igrališta u blizini škole, koja su bezbjedna od motornog saobraćaja i tu se oni rado druže.

Dobro je znati da ni finska djeca nisu uvijek anđeli, ali je bitan pristup kako se rješavaju problemi. Čim se kod deteta uoči pad zainteresovanosti ili kontinuirani pad u uspjehu, odmah se kontaktiraju roditelji da se vidi uzrok tome, ili recimo, ako se uoči da je neko na putu ka porocima, škola odmah alarmira najbolje ustanove koje se bave tim problemom.

Ono što je najbitnije u Finskoj je upravo činjenica da je radna etika uvek bila na najvišem nivou i da su Finci, kako u prošlosti, tako i danas, ubjeđeni da samo kontinuirani rad i učenje mogu donijet blagodeti, kako na ličnom planu, tako i na planu razvitka društva, dok je u Srbiji često mišljenje da uspjeh u životu zavisi od veze i kom političkom klanu pripadaš. Dok god bude postojao takav stav, nikakve nam reforme školstva neće pomoći. Učenje jednostavno nikada ne smije da izgubi vrijednost.

Niko ne može da bira kakav će se roditi, ali svako može da izabere kakav će čovjek postati.

Obrazovanje u Finskoj fascinira sve stručnjake svijeta, jer đaci ove zemlje već godinama postižu vrhunske rezultate u PISA testiranju, a neretko su i prvi u svetu. U Finskoj je obrazovanje besplatno za sve, na svim nivoima obrazovanja, imaju bespalatne obroke, socijalno i zdravstveno osiguranje, a đaci tokom osnovnog školovanja dobijaju i besplatne udžbenike. Školama je najstrožije zabranjeno da prikupljaju bilo kakav novac od roditelja. U petom razredu škola plaća čak i kampovanja, izlete, pozorišta…Osnovna škola traje 9 godina ( 6 + 3 ), a srednja škola 3 godine, mada oni koji žele mogu srednju školu da završe i za dve godine, a đaci koji imaju problema sa učenjem ili svakodnevne treninge mogu da idu po „sporijem programu“ četiri godine.

Nastavnici se doživljavaju kao prijatelji, pa im se obraćaju po imenu, a formalnije ophođenje se odnosi samo na direktora i dosta starije predavače. Nastavnici vole da ih đaci pitaju, da razgovaraju, da iznose svoje stavove i da te stavove brane. Nadareni đaci, ukoliko brže reše zadatak, pomažu ostalima ako je nastavnik zauzet. Nastavnici tu nadarenu decu ne forsiraju, stave im do znanja da su donekle posebna, ali ne toliko da bi time obeshrabrivali druge.

Na svakih sedam nedelja svi đaci pišu šta je bilo dobro, šta smatraju da nije, šta bi trebalo da se poboljša u nastavnom programu, što je neka vrsta samoocenjivanja školskog sistema. Jedna od stvari kojima se Finci najviše ponose kada je reč o njihovim školama je što su škole jednake za sve, što djeca sa entuzijazmom stiču nova znanja, što nisu opterećena izradama domaćih zadataka, već to vrijeme troše na kurseve iz oblasti koje ih zanimaju, jer je primjena praktičnih znanja veoma cijenjena. Kursevi su u matičnim školama, pa tako recimo nastavnik biologije, koji je često i doktor nauka, drži kurs iz botanike itd. Od šestog razreda do kraja srednje škole, djeca imaju neke obavezne predmete, ali većinu predmeta biraju sami i prave svoj raspored, odnosno, svi važni predmeti se moraju pohađati, ali sami određujete da li želite niži ili viši nivo, u zavisnosti od interesovanja. Jedan od obaveznih predmeta je „Finska „, gdje uče o vrijednostima, ljudima, ekonomiji Finske, društvu, partijama itd. Imaju razne projekte, recimo časove roka, popa itd.

Velika matura se polaže na kraju srednje škole i to iz četiri predmeta: finski, matematika, engleski i švedski (koji je obavezan jezik jer je u Finskoj jedan od dva službena jezika). Jedan ispit mora biti sa znanjem na naprednom nivou.

Radi se na tome da svi imaju laptope na nastavi, kao i pametne table. Država zaista ulaže mnogo u obrazovanje, ali im se to vraća na najljepši način. Jedna su od najrazvijenijih zemalja sveta i nema odliva mozgova. Svi stručnjaci su tu da pomognu zemlji koja je na najljepši način ulagala u njih.

Naravno, nisu ni u Finskoj pošteđeni nekih sitnijih problema. Jedan od problema je nedovoljno aktivno učenje stranih jezika, jer Finci odlično govore engleski, svi moraju znati i švedski uz finski, pa su za sve ostale vanškolske jezike totalno nezainteresovani. Kao i svuda, i u ovoj zemlji postoje problematična i hiperaktivna deca, pa se od takve djece prave zasebna odjeljenja kako ne bi ometali one koji su željni znanja, a sa njima rade posebno edukovani stručnjaci koji su u stanju da sa njima izađu na kraj.

U skladu sa državnom politikom Finske, školovanje na finskim univerzitetima je besplatno za domaće studente i državljane Evropske unije. Ipak istraživanja su veoma skupa, pa u pomoć priskaču mnoge kompanije, kao što je Nokia, pa svaka od kompanija izdvaja oko 15000 evra u te svrhe. Finska u obrazovanje jednog stanovnika godišnje uloži oko 1500 evra.

Nastavni kadar je ono suštinsko, od njih država traži najviše obrazovanje, ali im je zato data široka autonomija. Prije je model obrazovanja bio više centralizovan, zatim su nadležnosti pripale lokalnoj zajednici, da bi na kraju nastavnik odlučivao o svemu. Čak i kada je reč o finansijama. Reforma obrazovanja je u Finskoj počela sedamdesetih godina, poslije dosta proučavanja, ali su promjene išle korak po korak Nisu želeli radikalne skokove i rezove, kako bi se izbjegao stres. Tako se to radi, kada se vodi računa o svakom detalju, pogotovu kada je u pitanju obrazovanje, esencija svakog društva.

Tarja Mitrović je nastavnica u finskoj osnovnoj školi i autor bloga Moja Finska, s kojeg smo prenijeli tekst iznad.

(Moja Finska)