Prije 50 godina, Južna Koreja se oporavljala od građanskog rata i obrazovni sistem je bio na jako niskim granama. Međutim, pravilnim reformama školstva i pametnim ulaganjima, ova zemlja je uspjela da postigne nevjerovatne rezultate. Tako je sada svaki građanin Južne Koreje pismen, a 85 posto đaka nakon srednje škole upisuje fakultet. Njihovi đaci postižu vrhunske rezultate na PISA testiranjima, pa se zajedno sa Finskom nalaze na prvom mjestu. Dr Ivan Ivić, jedan od autora Strategije obrazovanja, objašnjava za portal “24 sata” da azijske zemlje za ovako visoke rezultate svojih učenika mogu da se zahvale pravilnom pristupu predavača.

– Da biste dobro razumjeli o čemu se ovdje radi i kako naša zemlja može da poboljša svoje školstvo, trebalo bi prvo da znate da PISA testiranje ne gleda koliko dobro učenici znaju gradivo, već testira postignuća 15-godišnjaka iz svih zemalja. Drugim riječima, prati se koliko dobro umiju da primjene ono što su naučili u školi, objašnjava dr Ivić, naglašavajući da baš tu leži glavna “caka” za poboljšanje školstva u zemljama regiona.

1. Bitna razlika u pristupu gradivu

Naše škole su, za razliku od azijskih, programocentrične, što znači da je svrha postojanja škole da se ispredaje program koji propisuje država. Iako bi u teoriji ovo i mogao da bude dobar pristup, u praksi to najčešće znači da nastavnici upišu u dnevnik da je obrađena neka lekcija, čak i ako većina đaka nije razumjela o čemu se zapravo radi. Nerijetko se dešava da se u dnevniku nađe i lekcija koja uopšte nije ispredavana, već je đacima samo rečeno da to pročitaju kod kuće.

– To je veliki problem, i po tom pitanju bismo mogli da se ugledamo na azijske zemlje, koje imaju drugačiji pristup. Kod nas je samo bitno da se program iznese pred učenike, a ne da se nastavnici stvarno potrude da djeca to i razumiju. U Južnoj Koreji se radi baš na tome da djeca razumiju gradivo, i zato oni pokazuju mnogo bolje rezultate na testiranjima ovog tipa, objašnjava on.

Prema riječima dr Ivića, profesori iz azijskih zemalja se učenicima bave onako kako je to radio profesor Kosta Vujić – trude se da djeca razumiju svaku riječ. Shodno tome, očekuju se i visoki rezultati, a za ovu zemlju je karakteristično da đaci uče tokom cijele godine. Čak i kada nisu u školi, imaju dodatnu nastavu. To jeste jako naporno za mlade, ali tu dolazimo do druge bitne razlike.

2. Kratak period mučenja za dugoročno uživanje

Južnokorejski đaci uče mnogo više nego njihovi vršnjaci u evropskim zemljama, ali zato i postižu znatno bolje rezultate. Njihova kultura je takva da se talenat ne smatra nečim sa čime se rađate, već nečim na čemu se radi, pa zato vjeruju da napornim radom i trudom može mnogo toga da se postigne. Nakon školske nastave, đaci nastavljaju sa učenjem uz privatne profesore, koji su jedno vrijeme bili zakonom zabranjeni da se ne bi stvarala velika razlika između bogate i siromašne djece. Međutim, đaci su spremi da prođu kroz mukotrpan proces školovanja, jer znaju da ih na kraju čeka dobar posao sa adekvatnom platom.

Naši đaci su svjesni da im posao nije zagarantovan bez obzira na to koliko učili, pa je jedna od sjajnih taktika za podsticanje učenja i obezbjeđivanje radnih mjesta. Međutim, trenutno ova taktika nije izvodljiva u zemljama regiona.

3. Ulažu mnogo više novca

Južna Koreja ulaže u sve nivoe obrazovanja 7,6 posto BDP-a dok npr. BiH za istu svrhu izdvaja 6 posto, a Srbija svega 3,8 posto. Novac pravi ogromnu razliku, a dr Ivić objašnjava zašto.

– Oko 95 posto novca, koji se izdvaja za školstvo u Srbiji, odlazi na plate, pa ostaje jako malo novca za opremu, inovacije i obuku nastavnika. Čak i ako zanemarimo da je procentualna razlika velika, čak i da izdvajamo isti procenat, morate imati u vidu da naših 5 posto nije isto što i njihovih. Mi smo imali neki plan da se do 2020. godine procenat za prosvjetu poveća na 6 posto, ali ne znam koliko se na tome radi, ističe on, dodajući da novac ne mora da bude presudan faktor, ali svakako mnogo znači.

(24sata.rs)