Izlaganje pretjeranom i dugotrajnom stresu na poslu kod odraslih dovodi do stanja psihičke, tjelesne i psihofizičke iscrpljenosti te apatije. Ne radi se o umoru već o sindromu sagorijevanja ili tzv. burn out sindromu. Prenatrpan raspored i kod djece može dovesti do stresa i preopterećenosti. Djeca bez dovoljno slobodnog vremena često se osjećaju iscrpljeno i rastreseno.

Često se dogodi da roditeljska očekivanja postanu previsoka i neprimjerena, predstavljaju djetetu pritisak i opterećenje te da roditelji izravno ili neizravno poručuju djetetu da od njega očekuju uspjeh na svim područjima života. No, moguće je i da djeca pogrešno interpretiraju poruke roditelja te sudjeluju u nekim aktivnostima samo zato jer misle da to od njih roditelji očekuju.

Ovo su faze burn out sindroma kroz koje dijete prolazi:

1. Zbog pritiska u početnoj fazi dijete doživi razočaranje.

Želi o tome s nekim razgovarati, no ne zna kako te postane obeshrabreno što iskazuje kroz razdražljivost, težu odgojivost i zahtjevnost. Ova ponašanja često zbunjuju roditelje, ne znaju kako utvrditi je li dijete preopterećeno ili se radi o nekom prolaznom problemu.

2. U drugoj ili umjerenoj fazi dijete počinje otežano funkcionirati

“Bježi u san” kako bi pokušalo izbjeći problem, javljaju se poblemi s apetitom i izvršavanjem školskih obaveza, neraspoloženje traje i duže od nekoliko sati, često je uplakano te se osjeća bespomoćno i beznadno.

3. U trećoj ili teškoj fazi sve prestaje funkcionirati.

Dijete nije više samo neraspoloženo već postaje depresivno te ne može funkcionisati unutar porodice i drugih grupa u koje je uključeno. Može se povući od svakoga i iz svega, postati iznimno buntovno te imati teškoća s kontrolom emocija (bijes, ljutnja, tuga).

Pokazalo se u nekim istraživanjima da su djevojčice šestih i dječaci osmih razreda najranjiviji na preopterećenost jer tada pokušavaju shvatiti ko su, zašto i što trebaju naučiti te kako mogu biti potpuno svoji, a u isto vrijeme zadovoljiti zahtjevima roditelja, profesora i društva.

Promjene kod djeteta na koje treba pripaziti:

· Razdražljivost;
· Nemir;
· Borbenost;
· Potištenost;
· Apatija;
· Umor;
· Poteškoće koncentracije i/ili spavanja;
· Nekarakteristični napadaji bijesa;
· Glavobolje;
· Gubitak apetita;
· Stres i potištenost;
· Bezvoljnost i nemotivisanost;
· Zaostajanje u školi, iscrpljenost, izbjegavanje prakse, intenzivna anksioznost prije takmičenja ili priredbe, nedolično ponašanje, neraspoloženje i agresivnost.

Kako roditelji mogu pomoći

1. Obraćajte pažnju na dijete, prepoznajte djetetove osjećaje;
2. Razgovarajte s djetetom i ohrabrite ga da Vam kaže šta ga opterećuje, dajte mu do znanja da vam je stalo i da ćete ga pažljivo saslušati;
3. Prilagodite očekivanja mogućnostima djeteta;
4. Vodite brigu o ravnomjernosti i ravnoteži između djetetovih školskih obaveza, izvanškolskih aktivnosti, slobodnog vremena, života unutar i izvan porodice;
5. Provodite zajedno kvalitetno vrijeme – organizujte izlete interesantne svim članovima porodice, dnevno imajte barem jedan zajednički obrok, družeći se zajedno, razgovarajući i zabavljajući se;
6. Pomozite djetetu postaviti primjerene i dostižne ciljeve (kratkoročne i dugoročne), naučite ga strategije planiranja, organiziranja i suočavanja s problemom kako bi lakše postiglo željene ciljeve;
7. Ukoliko se radi o preopterećenosti, pomozite djetetu rasteretiti prezahtjevan raspored, zajedno razlučite koje mu aktivnosti oduzimaju previše vremena i previše ga opterećuju te da li ga sve aktivnosti jednako interesiraju;
8. Ako ste zabrinuti za dijete potražite pomoć stručnjaka za zaštitu mentalnog zdravlja, preopterećenost kod djeteta može dovesti do emocionalnih, tjelesnih i teškoća u školi.

Možda je potrebno da usporite prvo vi sami! Pokazalo se da su djeca preopterećenih roditelja i sama često preopterećena. Razmislite o sebi, svojim vrijednostima i prioritetima, kakav ste model djetetu.
Brinete li dovoljno o sebi i svojim potrebama?

(Centar za odgoj i obrazovanje Zagreb)