Ovaj tekst napisala je Glorija Peranić, certificirana edukatorica roditelja. Njene savjete vam prenosimo u cjelosti.
Prije potrebno je razjasniti pojam “poslušnosti”. Držimo se toga da djeca ne moraju biti poslušna u smislu da rade uvijek i samo ono što bismo mi htjeli. Poslušno dijete izrasta u poslušnu mladu osobu, poslušnog partnera, poslušnog zaposlenika, a kada je odrasla osoba poslušna i samo izvršava ono što drugi kažu, to uglavnom niti odgovara vještinama koje bi neko htio za svoje dijete, niti je poželjno i dobro za osobu. Dakle, ne govorimo o poslušnosti, već saradnji.
Odgoj je dugotrajan i zahtjevan proces. Prema tome “brza rješenja” uglavnom su neostvariva (kazna, prijetnja ili ucjena bi bili primjeri brzih rješenja, ali definitivno ne i primjer dugoročnih, odnosno poželjnih rješenja!).
Ipak, kada je odnos između roditelja i djeteta dobro postavljen (kada se taj odnos bazira na ravnopravnosti, poštovanju, emocionalnoj bliskosti, sigurnosti..) u situaciji kada stvarno trebamo brzu saradnju djeteta, imamo pravo i mogućnost pozvati se na tu suradnju.
Ako roditelj uvažava dijete, zadovoljava njegove potrebe za pripadanjem i doprinosom, uključuje dijete u postizanje dogovora i pravila koja se tiču djeteta, prihvata svaku djetetovu emociju, uvažava dijete čak i kada ne može uvažiti neku njegovu želju, daje djetetu pravo na pogrešku, potiče izgradnju pozitivne slike o sebi i ostale dugoročno važne komponetne razvoja, tada bi u “kriznoj” situaciji moglo biti dovoljno da kaže:
– Molim te, ovog puta mi je jako važno da krenemo na vrijeme. Ili:
– Trebam tvoju pomoć.
Djeca žele sarađivati sa svojim roditeljima
Djetetova nesaradnja uvijek je neki signal, a na odraslima je da otkrivaju te signale i pronalaze “kanale” suradnje. Vezano za signale djetetove nesaradnje, to može biti od razvojnih kapaciteta (gdje mi trebamo prilagoditi svoja očekivanja i poučavati dijete), preko nesvjesnih pogrešnih uvjerenja (koja posljedično mogu rezultirati traženjem pažnje na nepoželjne načine), do nezadovoljenih osnovnih potreba (za pripadanjem i doprinosom), prenosi portal roditelji.hr.
Naravno, postoji još puno mogućnosti, kao što je primjerice da je dijete gladno, nenaspavano i ostalo. Također, ne treba zaboraviti da djeca osjete kada smo mi oko nečeg nervozni. Obzirom da to ne znaju verbalno izraziti, oni to prenose ponašajno, a mi tome pridodajemo konotaciju:
-Kao da zna kad ne treba!.
Odnos je preduvjet i ključ saradnje
Načini kako ćemo u nekom trenutku pozvati dijete na saradnju su često stvar trenutne domišljatosti (kreativnosti). Najbolja preporuka na ovu temu je da slijedite dijete, odnosno da koristite igru.
- Smireno pitajte dijete za pomoć (preduvjet: izgrađen dobar odnos).
- Predložite dogovor, kompromis (bez ucjena, ravnopravno).
- Koristite djetetu blizak način: igru, zabavan način, predložite “super ideju” (u okviru onoga što trenutna situacija zahtijeva).