Zato je čovjek odlučio pomoći malenom i nemoćnom leptiru: uzeo je makazice i razrezao čahuru i leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila, prenosi decijaplaneta.rs.
Čovjek je nastavio posmatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je čitav svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek, uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, dio njegovog života i stvaranja. One su tu kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i da bi, kad se oslobodi čahure, bio spreman da leti.
Isto je i sa djecom. Ako ih previše štitimo i radimo za njih stvari koje bi trebalo da urade sami, ne činimo im time uslugu. Na taj način ih pripremamo za život u kojem neće morati da se trude i bore da bi uspjeli. A mali je broj djece koju takav život čeka.
(Školski.ba)