Nina je kroz svoje djetinjstvo bila divna djevojčica i dobra prijateljica, no odjednom je postala neobzirna i prkosna. U igri uvijek mora biti u pravu, ističe sebe, a druge djevojčice omalovažava, ne pokazuje razumijevanje nego ih bocka zajedljivim primjedbama. Takva je otkako želi biti glavna i u svemu najbolja.
To je djeci dosadilo. Svi odoše od nje, i Nina ostade sama. Nema se s kime igrati. Kad se potužila mami da je dječaci i djevojčice u dvorištu i razredu izbjegavaju, mama, koja je primijetila njeno ponašanje, ali se nadala da je prolazno, umjesto odgovora ispriča joj priču.
– Slušaj dobro! – reče. Pričat ću ti o nevolji jednog ježića. On je, zalutavši, zvao u pomoć šumske stanovnike. Odazvaše se mnoge životinjice, od zeca i hrčka do krilatih ptičica. No, ubodene, ubrzo se razbježaše.
Lutao je mali ježić, nije se znao vratiti u svoj brlog pa je od muke plakao.
Naposljetku mu se smilovala sova. Ne slijećući s grane mudrica ga ovako posavjetuje: “Ako želiš da ti netko od nas priđe, uvuci bodlje!”
“O, hvala na savjetu. Kako se prije nisam toga sjetio!” radosno usklikne ježić.
“Osim toga, odozgo sam vidjela odakle si došao”, nastavi sova i krilom mu pokaže smjer kojim treba ići.
Ježić je putem sreo mnogo životinjica. Sve su prihvatile njegov poziv na igru čim je uvukao bodlje.
Dovršivši priču, mama upitno pogleda Ninu.
– Razumjela sam pouku, nasmije se Nina. – Kad zloću zamijenim blagošću, i djeca će se rado igrati sa mnom. Potom pridoda oponašajući ježića: – Kako se toga nisam prije sjetila!