Bilo jednom jedno crno jagnje kojem se podsmjehivalo cijelo njegovo stado jer sve ostale ovce su bile bijele kao snijeg.
Čak i kad je maleni porastao, ništa se nije promijenilo. Zbog boje njegova krzna niko nije htio da ima išta s njim. Čak ni ovčarski pas nije mario za njega.
Jednog dana pastir je došao na pašnjak sa jednim siromašnim čovjekom i još siromašnije obučenom djevojčicom. Taj čovjek je dugo štedio da bi sebi i svojoj kćeri, konačno, mogao da kupi ovcu.
Djevojčica je gledala oko sebe i odmah je bilo jasno – izabrala je crnu ovčicu. Pastir je bio sretan, što je uopšte i mogao da proda takvog čudaka i odmah se pogodio za cijenu.
U proljeće, kada je bivalo sve toplije i toplije, čovjek i djevojčica namjeravali su da ošišaju crnu ovčicu, da bi za sljedeću zimu napravili džemper od njegove vune.
Tek što su ošišali ovčicu, krzno je opet počelo da raste, pa su morali, već sljedećeg dana, opet da je ošišaju. Od tada je tako bilo svakog dana. Čovjek i djevojčica su ubrzo imali toliko vune da su počeli da je prodaju.
Godinu dana kasnije otvorili su fabriku vune. Ovčicu su mazili i pazili i hranili je najboljom hranom. Tako je crna ovčica postala najsretnija ovca na svijetu, a čovjek i njegova djevojčica su shvatili kako ni oni koji su malo drugačiji od većine ne smiju biti odbačeni, te kako su njihove razlike zapravo njihove vrline i vrijednosti.