Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali su se skrivača, kad bi se umorio dječak bi zaspao u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno.
Prolazile su godine.
Dječak je odrastao, a stablo je sve češće bilo samo.
Jednog dana dođe dječak stablu, a ono reče:
– Dođi dječače, dođi i popenjii se uz moje deblo i poljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan…kao nekada – završi stablo tužno.
-Prevelik sam ja da se penjem i igram – odgovori dječak. Više ne razmišljam o igranju i sjedenju u tvom hladu, sada želim imati mnogo novca i kupovati razne stvari. Možeš li mi ga dati?
-Žao mi je – odvrati stablo tužno – ja novaca nemam. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuke i odnese ih. Stablo je bilo sretno jer je pomoglo dječaku.
Dječak opet dugo nije dolazio, pa je stablo postalo opet tužno. Onda se jednog dana dječak vrati. Stablo zadrhti od radosti i progovori:
– Dođi dječače, popenjii se na moje stablo, poljuljaj na mojim granama i budi sretan.
– Previše sam zaposlen da se penjem po stablima – reče dječak. Želim kuću da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je dati?
-Nemam ja kuću za tebe – odgovori mu stablo. – Moja kuća je šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. Stablo je bilo sretno.
Dječak opet jako dugo, dugo nije dolazio. Kad se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
-Dođi, dječače – prošaptalo je – dođi i poigraj se.
-Previše sam star i tužan za igru – odgovori dječak. – Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
-Odsijeci moje deblo i sagradi lađu – reče mu stablo.- Moći ćeš otploviti daleko… nadam se da ćeš tada biti sretan.
Dječak uze sjekiru i odsiječe deblo, zatim sagradi lađu i otplovi.
Stablo je i tada bilo sretno, ali ne istinski sretno.
Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
– Oprosti mi dječače – progovori stablo – više ti nemam što darovati. jabuka više nemam.
– Zubi su mi preslabi za jabuke – odvrati dječak.
– Grana više nemam – nastavi drvo – ne možeš se više na njima ljuljati.
– Prestar sam da se ljuljam na granama – reče dječak.
– Debla više nemam – opet će stablo. – Ne možeš se penjati.
– Preumoran sam za penjanje – odgovori dječak.
– Žao mi je – uzdahne stablo. – Volio bih da ti mogu nešto dati, ali ničega više nemam. Sada sam samo stari panj. Žao mi je.
– Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran. – reče nekada mali dječak.
-Pa – progovori stablo protežući se uvis što je više moglo – znaš, za sjedenje i odmor i stari panj će biti dobar. Dođi dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako i učini.
Stablo je bilo sretno.