• 01.12.2020.

Priče za laku noć: Breza zlatnog lišća

Mala breza je sada znala, da joj ne treba zlatno lišće, da bi bila lijepa…

 Priče za laku noć: Breza zlatnog lišća

U jednom parku, na kraju grada rasla je usamljeno i ponosno jedna visoka breza. Ta breza bila je najljepše drvo u okolini, sva djeca, prolaznici i ljudi koji bi sjedjeli u parku na klupi, pod njenom krošnjom divili su joj se svakog proljeća i ljeta. Breza je bila sretna i ponosna na svoju ljepotu.

Kako je vrijeme prolazilo, dođe i jesen, a s njom i strašni, hladni vjetar. Vjetar duboko udahne i puhne iz sve snage. Brezino lišće razleti se na sve strane, a od brezine prelijepe krošnje ostadoše samo gole grane.

Breza postade tužna i poče se jadati.
Oh, kako sam nesretna! Sada me više niko neće ni pogledati ovako ružnu. Neće se više diviti mojoj lijepoj, visokoj, zelenoj krošnji. Kada bih barem imala zlatno lišće! – tužno je govorila breza stalno.

Njene riječi čula je dobra vila iz obližnjeg jezerceta. Dobra vila doleprša do breze svojim malim bijelim krilima, a onda zamahnu štapićem nekoliko puta i puhnu u brezine grane nešto čarobnog praha. Zatim se nasmija i odmah nestade. Istog trena na brezinim granama stvori se zlatno lišće, a breza se u čudu zagleda u sebe, ne vjerujući koliko je samo sada lijepa.

Zlato! Zlato! – počeše vikati ljudi oko breze.
Zlato! – vikali su pohlepno se penjući na njeno tanko stablo, trgajući joj listiće i lomeći grane.
Hej, pazite, slomit ćete mi grane! – vikala je breza pokušavajući da se otme iz njihovih ruku. Vikala je breza uplašeno, dok su uništavali njeno stablo, ali ljudi se nisu obazirali na to već su trpali zlatne listove u svoje torbe i košare.

Ubrzo na stablu više nije bilo ni jednog zlatnog lista, ali je zato na zemlji bilo puno brezinih polomljenih grančica.
Tako mi i treba kad sam bila nezadovoljna svojim izgledom, tako mi i treba kad sam se žalila na svoju ljepotu – reče breza, kroz suze.

Ne tuguj, mala brezice! – zacvrkutali su vrapčići.
Ne tuguj brezice nama si i dalje lijepa, a u proljeće ćemo se opet igrati skrivača među tvojim zelenim lišćem. – rekoše vrapci dok je breza brisala svoje suze. Bilo joj je drago što ima takve prijatelje i što sada zna da je lijepa i bez zlatnog lišća.