Od tri komadića daske, jednog popodneva dječak po imenu Edo je napravio avion. Njegov avion bio je šarenih boja, kakve i pristaju jednom razdraganom i simpatičnom, nestašnom dječaku.
Krila mu je od izrezao od papira i zalijepio ih sa strana. Kada Edo juri svojim dvorištem, njegova krila se pomjeraju kao ona što imaju ptice. Tako Edo zna da njegov avion leti i da je on važni pilot koji prevozi svoje putnike, na njihova odredišta. Umjesto motora, Edo bruji svojim usnama: – Brrr…brrr…
Cijelo popodne Edo je pravio svoj avion, a zatim satima jurio po dvorištu i ulici. Zamišljao je da leti visoko, visoko među bijelim oblacima.
– Edo! – pozva ga mama. – Mogao bi tim avionom otići do prodavnice, zar ne? – upita mama Edu.
– Ne mogu mama, zaista oprosti, ali ja nemam više goriva – reče dječak.
I zaista tada motor prestade brujati, avion stade, a krila se umiriše.
– Trebaš mi kupiti prašak za pecivo – reče mama. – Želim ispeći kolače, baš one koje ti voliš. Bit će ti to odlično “gorivo”, zar ne? – dobaci mama šaljivo
I gle! Motor opet zabruji i dječak otrči u prodavaonicu.
– Ko bi rekao da avion može letjeti pomoću goriva koje će dobiti kasnije! – viknu dječak trčeći po prašak za pecivo, za svoje kolače.