Bila jednom jedna djevojčica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki najdraža. Baka joj je još dok je bila sasvim mala napravila kapicu od crvenog platna. Djevojčica ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom. Crvenkapica je sa majkom živjela u kućici pored velike šume. A na drugom kraju šume, u maloj usamljenoj kući, stanovala je baka.
Jednog jutra majka reče Crvenkapici da se baka razboljela i da leži sama. Zamoli je da joj odnese košaricu sa hranom i popriča sa njom. Rekla joj je da bude dobra i da nipošto ne skreće s puta u šumi. Crvenkapica je posluša i s košarom krenu na put do bake.
U šumi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kuće daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk. Djevojčica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.
– Kuda ideš tako rano? – umiljato je upita vuk.
– Idem baki! – odgovori Crvenkapica.
– Šta to nosiš u košarici? – raspitivao se vuk.
Ne sumnjajući ništa, Crvenkapica ispriča da je baka bolesna i da joj nosi kolača da se okrijepi i ojača. Na to je vuk upitao gdje stanuje njena baka. Crvenkapica mu naravno ljubazno objasni, a na to joj vuk reče:
– Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijeće, poslušaj ptice. Zašto žuriš? Stići ćeš i do bake. Odmori se, uživaj.
Crvenkapica podiže glavu, pogleda oko sebe i pomisli: “Zaista je lijepo. Znam da je baka bolesna i sama. Ubrat ću joj koji stručak cvijeća. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A još je i rano, pa se mogu malo zadržati.”
I Crvenkapica, zaboravljajući na obećanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u šumu i počne brati cvijeće. Kako bi koji cvijet ubrala, učinilo bi joj se da je onaj drugi još ljepši, potrčala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u šumu. A vuk se dade u trk i prečicom požuri bakinoj kući. Kad stiže tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidje da je starica sama, zakuca na vrata.
Baka s postelje upita ko to kuca, a vuk odgovori da je to Crvenkapica pretvarajući se i govoreći djevojčicinim sitnim i umiljatim glasom. Baka na to reče da su vrata otključana i da slobodno uđe.
Kad vuk to ču, naglo otvori vrata, baci se na uplašenu staricu i proguta je. Zatim obuče njene haljine, stavi na glavu njenu kapu, legne u krevet i povuče pokrivač sve do njuške kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade čekati. A Crvenkapica je trčala za cvijećem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo više nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kući.
Šuma je bivala sve gušća, korijenje drveća smetalo je nozi da ide brže. Nestade i Sunčeve svjetlosti. Ptice zašutješe. Crvenkapica osjeti da strah i nemir uđoše u njeno malo tijelo. Kada napokon izbi pred bakinu kućicu, začudi se otvorenim vratima.Crvenkapica je dozivala svoju baku, a kada je prišla vratima primijeti da baka leži u svome krevetu. Crvenkapica još nije znala da je to oholi, zli vuk napravio svoju zamku.
Pred njom je ležala baka sa kapicom navučenom duboko na lice i njen izgled uplaši djevojčicu.
– Jao, bakice! – uzviknu Crvenkapica – Zašto imaš tako velike uši?
– Da te bolje čujem! – odvrati vuk.
– A zašto imaš tako velike oči? – upita Crvenkapica opet.
– Da te bolje vidim!
– A zašto imaš tako dugačke ruke?
– Da te lakše zgrabim! – odvrati vuk zlobno.
– A zašto su ti, bakice, tako velika usta?
– Da te lakše progutam! – uzviknu vuk, skoči iz postelje i proguta malu Crvenkapicu.
Sit i zadovoljan, vuk leže opet u bakinu postelju.
Spavao je i glasno hrkao. Pored bakine kuće baš u tom trenutku prolazio je lovac. Kad je čuo vukovo glasno hrkanje, uplašio se da se starici nije šta desilo i brzo je ušao u kućicu. Na svoje veliko iznenađenje, u bakinom je krevetu vidio vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu pušku, nije pucao. Uzeo je velike škare i, cak, cak, po vukovom trbuhu.
Odatle, prva, iskoči Crvenkapica:
– Uh, kako me bilo strah. U vukovom trbuhu je sami mrak.
Zatim lovac izvuče baku, koja je jedva disala od straha i uzbuđenja. Onda su vukov trbuh napunili kamenjem i čekali da se probudi.
Nisu morali dugo čekati, a kad vuk ugleda lovca i pušku, htjedne pobjeći, ali nije stigao daleko. Čim je zakoračio van kuće kamenje ga povuče naprijed i on se zakotrlja niz strmicu jaučući.
Baka i lovac su se glasno smijali vukovoj trapavosti, a Crvenkapica je razmišljala: “Dok sam živa, neću više skretati s puta, pričati s neznancima i sama trčati po šumi,” Nakon toga se vratila kući. Tamo ju je čekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njezina Crvenkapica sada zna i šta je to nepoznati vuk, šta je šuma i šta je put kojim treba ići.