Bio jednom jedan kralj koji je uživao u lovu. Jednog dana on se tako uputi u šumu sa svojim slugama kako bi lovio divlje jelene. Nakon lutanja po šumi kralj i njegova pratnja ugledaše jelena na proplanku. Jedan od sluga se zbuni i njegova puška opali sama i po nesreći pogodi kralja u palac na desnoj ruci. Nakon što su se vratili u dvorac i nakon što se kralj oporavio, on naredi da mu dovedu slugu koji ga je svojim glupim postupkom koštao palca.

„Imaš li šta da kažeš prije nego što ti odredim kaznu?“ upita kralj.

Sluga se malo zamisli pa ponizno odgovori: „Kralju, iako sam vas koštao prsta, moram vam reći da nikada ne znate za šta je to dobro.“

Kralj se još više razbjesni i osudi slugu na doživotnu tamnicu. Nakon nekog vremena kralj se ponovo zaputi u lov sa slugama. Hodajući šumom napade ih pleme ljudoždera. Ljudožderi odvedoše sve kraljeve sluge. Kralja su, međutim, pustili nakon što su primijetili da mu nedostaje prst smatrajući to lošim znakom. Kralj se vrati u svoj dvorac i odmah naredi da mu dovedu onog slugu iz tamnice.

„Kada su mi ljudožderi poštedili život sjetio sam se tvojih riječi. Bio si u pravu! Ja te moram moliti za oprost, a ti od mene traži šta god poželiš“, reče kralj slugi.

Sluga mu odgovori: „Ne morate se izvinjavati, a ja od vas ne tražim ništa. Vidite, da me vi niste stavili u tamnicu ja bih sigurno krenuo sa vama u lov i sada bih bio mrtav. Tamnica, iako se činila kao kazna, je meni ustvari spasila život.“

(Školski.ba)