Išao jednom stari mudrac putem, posmatrao prirodu i uživao u jarkim proljećnim bojama. Najednom, ugleda muškarca koji je nosio na leđima neki težak tovar. Vidjelo se kako mu pod teretom podrhtavaju noge.
–Zašto sam sebe osuđuješ na tako težak rad i stradanje? – pitao je starac.
–Mučim se da bi moja djeca i unuci bili sretni – odgovori onaj nesretnik. – Moj pradjed je sebe osudio na težak život i rad za dobro mog djeda, djed za dobro mog oca, otac zbog mene, a ja ću se pomučiti zbog sreće svoje dece.
–Da li je neko u vašoj porodici bio sretan? – zapitao je mudri čovjek.
–Do sada nije, ali računam da će moja djeca i unuci biti sretni! – uzviknuo je sanjalački muškarac.
–Nažalost, nepismen čovjek ne može naučiti da čita, kao što krtica ne odgaja orla! – uzdahnuo je stari mudrac.
– Najprije moraš naučiti da ti sam budeš sretan, i tek onda ćeš moći svoju djecu tome naučiti. To će im biti najdragocjeniji poklon od tebe!