Piše: Tamara Čeh, profesorica razredne nastave, OŠ Velika Nedelja
Tako su izvori politike nulte tolerancije po podacima Nacionalnog centra za edukacijsku statistiku u SAD iz godina 1996 – 97 utvrdili, da se unatoč načelu nulte tolerancije, nasilje te broj ozbiljnih prekršaja nije smanjio. Dr. Kroflič sa svojim izvornim znanstvenim doprinosom, a nadalje, i izvješće P. Noguere (2003), kod obilaska srednje škole u Kaliforniji, gdje su najproblematičnije učenike usmjerili v poseban razred u školi, specijalnim je pedagozima postalo jasno, da novi razred znači izolacijsku jedinicu i vrlo nestimulativnu klimu. Na mjestima u razredima, gdje su uklonili najproblematičnije učenike, njihovo su mjesto zauzeli novi problematični učenici. Tako su došli do spoznaje, da isključivanje učenika iz razreda nije djelovalo. Njegova me spoznaja ne iznenađuje, budući da sam dvije godine poučavala u razredu, gdje su mnogi učenici bili impulzivni, fizički nasilni i buntovni. Kako kažnjavanje nije pomoglo i kod mojih je šestogodišnjaka koji imaju teškoće s emocionalnim ponašanjem izazvalo još veći otpor i prkos, odlučila sam se za svoje emocionalno opismenjavanje. Vrlo mi se svidjela teza dr.Milivojevića, na koju sam se jako oslanjala kod svog rada.
3 images
Povećanje socialnih i emocionalnih kompetencija je dugotrajan proces, osobito ako ga spojimo sa nastojanjem za odgovarajuće otkrivanje, rješavanje in sprečavanje nasilja u školi. Emocionalno opismenjavanje nastavnika znači, da je potrebno razumjeti in rješavati pojedine oblike nasilja, uzimati u obzir okolnosti nasilnog postupanja, porazgovarati s počiniteljem nasilja, podići samilost i odgovornost kod počinitelja, sagledati sebe i svoju ulogu te odlučiti o potrebnim promjenama odnosno mjerama. Učenike je potrebno educirati o osnovnim emocijama i povezanosti emocija s nasilnim postupanjem. I s roditeljima je potrebno razgovarati o emocijama u vezi s nasiljem i nuditi im oslonac te posredovati odgovarajuće informacije (Milivojevič 2008).
Učenike je potrebno u osnovnoj školi poučiti o osnovnim emocijama i o povezanosti emocija s nasilnim i odbojnim postupanjem (Filipčič, Muršič 2010). Tako će s analiziranjem konkretnih primjera naučiti razumjeti nasilje, na njega se odazivati in izražavati emocije na prihvatljiv način.
Zbog prepoznavanja djece, koja su svojim ponašanjem ometajuće istupali u prvom razredu, sam se kao razrednica obratila šolskoj savjetodavnoj službi. Zbog ozbiljnosti otkrivenog problema, nam je u pomoč priskočio dr. Muršič, socijalni pedagog iz Savjetodavnoga centra za djecu, mladež i roditelje Maribor.
Kao promatrač u razredu primjetio je izrazito odstupanje u ponašanju petorice učenika, od toga je prepoznao dva učenika, koji su pokazivali očite znakove težih poremećaja u ponašanju. U odnosu prema vršnjacima i odraslima u školi, izražavali su prkos, drskost, provokaciju, izbijanja rigidnosti, verbalnu i fizičku agresiju (uključujuči udarce u glavu, a jedan i jake ugrize), zastrašivanje (uključujući i opasne predmete), sklonost pripisivanju odgovornosti drugima i odsotnost suosječajnog žaljenja.
Naputci, ideje, mjere te stručni savjeti socijalnog pedagoga dr. Muršiča, bili su mi velika podrška i pomoć . Bio je mišljenja, da djeci, koja ponašanjem ometajuće istupaju, treba pomagati, a zaštititi je potrebno i ostalu djecu u razredu i osigurati im pravo na sigurnu i motivirajuću okolinu za učenje. Škola neka u slučajevima nasilja djeluje po važećim stručnim uputama, a po protokolu i u slučaju možebitne sumnje viktimiziranosti djece u njihovoj primarnoj socijalnoj okolini.
Zbog sveg nabrojenog, bilo je potrebno roditeljima tih dviju učenika predstaviti, da ako ne budu dali prijedlog za usmeravanje djece s posebnim potrebama, to će morati škola učiniti sama. To je u interesu oboje djece i u interesu zaštite prava njihovih vršnjaka, a također u interesu samozaštite škole kao institucije, koja mora odgovorno djelovati, Budući da oba učenika onemogućavaju učni proces u razredu, viktimiziraju druge, a ugrožavaju i sebe. S međuinstitucionalnim sudjelovanjem se je u ovom slučaju roditelje ohrabrivalo za suglasnost i osvještavalo, da je postupak usmjeravanja u najbolju korist za oba učenika glede na njihove posebne potrebe, koji traže prilagođen odgojno-edukacijski pristup.
Daljnja mjera bila je izvođenje radionica u razredu za razvijanje grupne dinamike djece s uključivanjem emocija. Te radionice sam provodila svakodnevno, kao razrednica, uvijek ujutro za dolaska učenika u školu te nakon obavljene školske užine. Za početnog izvođenja radionica sam primjetila, da su najčešće emocije učenika koji su se ponašali nasilno jeza, mržnja, prezir, popustljivost, prkos te nezadovoljstvo. Učenici su pokazivali visoki manjak samilosti, želje za znanjem, poštovanja i povjerljivosti. Tako smo svakodnevno pokušavali ponovno podkrijepiti pozitivnu činjenicu, da niti jednu emociju ne smijemo izražavati nasiljem, nego da ljudi trebamo emocije zato, da naš život nije pust. U radionicama smo tako kroz socijalne igre, igre opuštanja i medtiacije dodirnuli slijedeće emocije:
- ljutnju, koju su učenici doživljavali, jer su smatrali, da razredni kolega svojim lošim ponašanjem ugrožava njihovu vrijednost, odnosno nešto što je njima bitno;
- nezadovoljstvo ili frustraciju, koju su učenici izražavali konfliktima, dok su na svaki način težili tome, da bi nešto postigli i ostvarili. Učenici su u radionici naučili, da ako im drugi ne ispuni želju, još ne znači, da ih osobno ne prihvaća i da su baš tako prihvaćeni i vrijedni;
- prezir in mržnju, kao osjećaje antipatije, koje smo pokušavali pretvarati u odnose simpatije in prijateljstva;
- uvrijeđenost, gdje smo naučili odazivati se s ravnodušnim: Što onda! Naučili smo, da je uvrijeđenost emocija, a o nama ovisi hoćemo li se na uvredu odzvati z uvrijeđenosti ili s ravnodušnošću;
- prkos, gdje su naučili naučili, da moraju prihvaćati volju učitelja, kao autoriteta, kad je to odgovarajuće a ne se uvijek odupirati i prkositi;
- strah, kao izbor emocija kod nasilnog postupanja. Pojedinac, koji se uplaši, može postati i nasilan, prije nego što se makne iz ugrožavajuće situacije, tako so djeca shvatila, da je bilo ponašanje u nekojim njihovim reakcijama pretjerano intenzivno in štetno.
Uspješno postignut cilj primarne socijalizacije, omogoći djetetu, da započne novu fazu u svom razvoju, da stupi u sekundarnu socijalizaciju, a posebnost te je, da se razvija u obrazovnim institucijama, koje dijete dubinsko i sustavno uvode u kulturu šireg socijalnega područja što emotivno naglasi djetetovo novo životno razdoblje te je baš socijalizacija aktivan proces individualizacije (Bergant 1994).
U današnjoj školi ne smijemo više razumjeti različitost na tradicionalan način, gdje se učenici dijele na one »s posebnim potrebama« i one druge s »ne posebnim«. Danas naime vrijedi pravilo, da su svi učenci tipični po tome, da su si različiti; svi su običajni u tome, da su nešto posebno (Medveš 2006).
Kao učiteljica u prvoj triadi sam ustanovila, kako jako je bitan emocionalni pristup učitelja prema učenicima. Zato sam pokušavala biti i nježna i dosljedna te se trudila povezivati nježne i stroge raspone pedagoške ljubavi. Emocionalna pismenost učitelja prema učenicima je najbolji način, da spriječavamo njihovo nasilno izražavanje emocija. Uz osvještavanje in izražavanje osjećaja so radionice učenike motivirale boljemu razumijevanju sebe, razvijanju pozitivne samosvijesti, ka konstruktivnom rješevanju konflikata te razvijanju motivacije i spremnosti za rad. Učenikov odgovarajući odnos prema sebi je vrlo važna perspektiva, jer će tako imati odgovarajući odnos također i prema drugim ljudima.
Izvori
- Bergant, M. (1994): Nove teme pedagoške sociologije in sociologije reforme šolanja.
- Kobolt, A. (2011). Razumevanje in odzivanje na čustvene in vedenjske težave. V: Socialna pedagogika, št. 2, str. 153–173.
- Kroflič, R. (2008): Ničta toleranca do odklonskega vedenja in inkluzivna šola, Sodobna pedagogika 3/2008, str. 64-74.
- Medveš, Z. (2006): Upoštevanje drugačnosti – korak k šoli enakih možnosti, str. 10-24
- Milivojević, Z. (2008). Razumevanje čustev v psihoterapiji.
- Muršič, M., Brvar, B., Filipčič, K., Lešnik, M., Milivojević, Z., Pušnik, M. (2010). Znanje o čustvih za manj nasilja v šoli. V: Priročnik Inštituta za kriminologijo. Ljubljana: Pravna fakulteta.
